RECENZIJA: Ova je oštarija jedna od rijetkih koja govori u prilog tradiciji i svojevrsni je muzej splitske prošlosti!
Zato i imamo svu silu užasno uređenih restorana kao suštu suprotnost prvim susjedima Talijanima koji su svoje oštarije ostavili kakve su i bile ponoseći se naslijeđem. Jedna od rijetkih koja govori u prilog tradiciji i svojevrsni je muzej splitske oštarijske prošlosti ova je poviše Bačvica.
Tu se slavi obitelj Viđakovih koja se još u Marmontovo doba bavila ugostiteljstvom, pa i Gemići, majčin rod vlasnika Nenada, koji su između dva svjetska rata imali destileriju i pravili svoj vermut. Zidove je nakrcao fotografijama slavnih Splićana - umjetnika, sportaša, političara, pa sve do znamenitih faca s pjace kao što je Mare Žebon. Uz ulaz se našlo mjesta i za Smoju, koji ovdje sjedi za pisaćom mašinom.
No sva ta sila antikvarnih memorabilija i stari namještaj malo bi vrijedila da se ovdje ne jede izvanredno i prikladno ambijentu - tradicionalna domaća spiza. Znajući kamo idem, naručio sam za početak tripice. Kuhaju ih s krumpirom i pancetom, a kad im dodaš mao parmezana i domaćeg maslinova ulja koje vam služe uz njih, samo oni s ozbiljnim gurmanskim devijacijama mogu zaobići ovu spizu.
Ja sam ih pojeo halapljivo i hvalit ću ih kao jedne od najbolje spravljenih. Da se ovdje s takvom spizom jako dobro zna i vjerojatno od rana jutra kuhaju riblji temeljci i veliki lonci goveđe juhe na kojoj spravljaju rečene tripice, govori i rižot koji sam jeo kao drugo jelo.
Juneći rižot zalijevan ovom juhom bio je u rangu najboljih mesnih, toliko fin da se može mjeriti s najboljim izabranim u kuharici jednog od najslavnijih proizvođača riže na svijetu. Jednako slasna bila je i hobotnica na gulaš s domaćim njokima. Miješana salata s friškim zeljem, kiselim krastavcima i mladim lukom na molbu da mi naprave neku koja nije klasična bila je potvrdu da ovdje kuhari znaju svoj zanat.
A tek paradižet za kraj! Duboki naklon tradiciji!