'Podrugljivci' prva web serija u BiH: Vrisak generacije devedesetih

Serija 'Podrugljivci' je vrisak jedne generacije koja je evo tek sad dobila priliku da vrisne. To je naša prva riječ koju imamo da kažemo na ovu situaciju u kojoj smo se zadesili, zaista onako – vrisak, kaže u intervjuu za Radio Slobodna Evropa (RSE) novinar, književnik, pozorišni i filmski režiser Anes Osmić.

Osmić na ovaj način opisuje prvu web seriju u Bosni i Hercegovini, koja govori o životu mladih ljudi rođenih poslije rata devedesetih godina ili netom poslije devedesetih.

Kroz humor i ironiju prikazani su ozbiljni problemi mladih ljudi koji su, iako rođeni poslije rata, opterećeni ratnim naslijeđem i podjelama, kaže ovaj režiser.

Osmić, inače pisac scenarija za 'Podrugljivce', navodi kako je politika devedesetih i dalje snažno prisutna na BH sceni, te da joj je u interesu da se mladi nikad ne sretnu i nikad ne razgovaraju i nikad ne povedu temu o tome koliko su i slični po nečemu.

RSE: Otkud ideja za ovakvu seriju i o čemu se zapravo radi u 'Podrugljivcima'?

Osmić: Ideja za igranu seriju za mlade pod nazivom 'Podrugljivci' nastala je ovo ljeto, negdje sredinom jula, kada sam vidio poziv Populacijskog fonda Ujedinjenih naroda i Fondacije Mozaik za Laboratoriju mira koju su raspisali. Oni su tada osmislili jedan program u kojem su mladi mogli da se prijave sa svojim različitim idejama, a te ideje su trebale nekako da se odnose na izgradnju mira i pomirenja među mladima. Tada sam počeo da promišljam o toj ideji i prijavio sam 'Podrugljivce' sa još Nejrom Latić Hulusić, rediteljicom, i Vukom Vukovićem, producentom.

Prošli smo kroz čitav taj proces mentorisanja, razrade naše ideje i došli smo nekako do zaključka da bismo mladima o ratu i ratnom nasilju mogli da govorimo kroz jedan vrlo ironičan, duhovit i podrugljiv način. Na taj način su nastali 'Podrugljivci', koji pričaju priču o drugoj generaciji mladih poslije rata, koji nisu direktno učestvovali u ratu, ali žive posljedice tog rata, nekako najviše kroz roditelje i kroz odnose s njima. Nikad se zapravo niko nije bavio njihovim emocijama, njihovim teškim stanjem. Željeli smo da na taj način otvorimo i tu temu kako ratne posljedice utiču i na drugu generaciju poslije rata.

Emitovanje od februara

RSE: Na koji način će gledaoci imati priliku da gledaju seriju s obzirom na to da se radi o web seriji?

Osmić: Mi smo se nedavno vratili sa Boračkog jezera gdje smo deset dana snimali šest epizoda. Serija će se emitovati na Youtube platformi u februaru 2021. godine. Mi smo trenutno u postprodukciji čitavog tog materijala. Radujemo se da u februaru čujemo i glas publike i vidimo da li smo uspjeli na dobar način ispričati tu priču, njihovu priču, namijenjenu mladima prije svega.

RSE: Kako izgleda glumačka ekipa, kako ste birali glumce? Da li je bilo nešto specifično? Ko su zapravo likovi u seriji?

Osmić: Mi smo raspisali kasting u kojem smo pozvali mlade iz čitave Bosne i Hercegovine da se prijave na kasting. Nismo potencirali da to moraju biti mladi profesionalni glumci, ostavili smo prostor za sve. Prijavilo nam se oko 60 mladih ljudi iz čitave Bosne i Hercegovine, zainteresovani da rade na jednom ovakvom projektu. Odabrali smo četvero mladih glumaca. Jedna od glumica je apsolventica na Akademiji scenskih umjetnosti, a drugo troje su mladi koji nemaju još uvijek nikakve profesionalne veze sa glumom, ali su zaista pokazali da imaju nevjerovatan potencijal i želju da rade. Zaista je bilo zadovoljstvo s njima sarađivati i snimati ovu seriju.

Mladi žive na margini

RSE: Razgovaraju li mladi ljudi koji su rođeni poslije rata uopšte o tim temama ili su i dalje pod uticajem ratne prošlosti, pa i aktuelne politike i podjela?

Osmić: Žive nekako potpuno na margini. Ja na kraju pripadam toj generaciji, možda bi bilo poštenije da sad lično govorim, iz svoje perspektive. Pričam o generaciji mladih koji su rođeni devedesetih i poslije. Mislim da moja generacija ima ozbiljne probleme, ove institucionalne, koji se tiču obrazovanja, zdravstva, pravde i brojnih drugih pojmova. Mislim da s nama, evo već dvadeset i pet godina poslije rata, niko nije poveo jedan zdrav i konstruktivan dijalog na temu toga šta su zaista naši roditelji radili u ratu i kako da se postavimo prema tome.

Tako smo mi odabrali u seriji četvero mladih ljudi koji dolaze iz potpuno različitih pozadina, ne samo etničkih nego svakakvih. Radnja serije je smještena na Kamp izgradnje mira, gdje, po jednoj nasilnoj ideji da se pomirimo na silu i pod nekim uticajima izvana, oni ismijavaju sve te aktivnosti na kampu, vrlo su podrugljivi prema tome.

Nakon što se malo bliže upoznaju, oni shvate da imaju isti problem, a to je vrlo problematičan odnos sa ocem, koji u seriji predstavlja sav taj duh rata i ratnog nasljeđa. Onda njih četvero po prvi put sjedne i otvoreno porazgovara i kaže kako se zaista osjeća po pitanju toga što je jednom od njih, recimo, otac bio u logoru, pa ima PTSP i to je uticalo na njihov odnos. Jednom od njih je, recimo, otac nestao u ratu, jedan od očeva ima neki drugi oblik PTSP-a, ali oni shvate da je zapravo njihovo iskustvo suštinski vrlo slično i na osnovu toga oni upoznaju jedni druge kao ljudska bića, shvataju da se još uvijek može raditi na rješenju istog problema i za neko opšte dobro, bez obzira na naše razlike. Mi ih u seriji ne umanjujemo, ali više govorimo o tome šta zapravo možemo uraditi, kako da budemo konstruktivni spram svojih nekih poteškoća, problema i trauma.

Jedna od ključnih poruka serije jeste da je, koliko god to zvučalo kao neka floskula, mir neka kategorija koja prvo pripada negdje nama lično, unutra. Ako nismo u miru sami sa sobom, vrlo teško ćemo biti u miru sa drugim ljudima oko sebe. Tako to osnaživanje mladih na jednom ličnom, individualnom planu nam je bilo bitno. Ključno od svega toga jeste da ratno iskustvo koje se desilo ne treba da bude naše obilježje do kraja života, da se ne možemo vidjeti nikako izvan tog iskustva. Mislim da smo mi prilično slojevita bića i da jednostavno trebamo osvijestiti brojne dijelove sebe, prihvatiti prošlost takva kakva je bila, ne poricati, ali vidjeti šta možemo sad, u ovom trenutku da radimo. Mi smo radili tu seriju i radujem se da vidim kako će ljudi reagovati na to.

Njima je u interesu da se mladi nikad ne sretnu

RSE: Koji je po Vama način, recept, koji bi mogao uticati na pomirenje, povezivanje mladih ljudi u BiH? Kako vratiti mladima povjerenje u vlastitu zemlju, umjesto što im je imperativ odlazak u inostranstvo?

Osmić: Da sad budem potpuno iskren u ovom razgovoru, moja prva reakcija kada smo trebali da se bavimo idejom pomirenja i zbližavanja, bila je jedna ogromna averzija. U jednom trenutku sam pomislio: pa dobro, ko je mogao da se pomiri, do sad se pomirio, ko nije, neće nikada. A onda sam čitao brojna iskustva i drugih mladih ljudi oko mene, i onda se uvijek sjetim onog momka Ante iz Mostara koji nikada nije prešao u drugi dio grada Mostara i brojnih nekih drugih mladih iz mog okruženja koji su još uvijek pod uticajem porodice, škole, sredine i ne razgovaraju o ovim temama, ali su u našem društvu nekako i ne radi da se to omogući. Mladi se ne susreću i to je vrlo jasan pokazatelj politika devedesetih, koje su još uvijek vrlo snažno i jasno prisutne na našoj sceni. Apsolutno je jasno da je njima i dan danas u interesu da se mladi nikad ne sretnu i nikad ne razgovaraju i nikad ne povedu temu o tome koliko su i slični po nečemu.

Mislim da je u tom smislu ova serija vrijedan napor nekih mladih ljudi i ljudi iz nekog nevladinog sektora i UN-a da zaista pokažemo da je moguće napraviti most između mladih i da je stvarno krajnje vrijeme da se to desi.

RSE: Ovakvi projekti su svakako pozitivni, ali koliko imaju snage da približe mladima važnost tih tema?

Osmić: Ja se nekako bavim umjetnošću, odabrao sam to polje svog djelovanja čisto iz jedne stvari – umjetnost ima emocije, i ako išta može ljude potaknuti na neku promjenu, onda jeste kada vi nekako emotivno djelujete na njih. Emotivno djelujete na njih, osvijestite u njihovoj glavi da je nešto problem ili nije uopšte toliki problem, i onda radite nekako polako, korak po korak. Nemam, naravno, iluzije da će ova serija u potpunosti da promijeni čitavu situaciju, ali ona i jeste nastala u jednom projektu koji se zove Laboratorija i koji želi da eksperimentira i pronalazi razne načine na kojima se još uvijek može danas s mladima razgovarati o miru i izgradnji mira i o svim ovim temama o kojima govorite.

Ja vjerujem da umjetnost tu zaista može biti jedan vrlo snažan impuls da se neke stvari pokrenu. Na kraju krajeva, ova serija 'Podrugljivci' je vrisak jedne generacije koja je evo tek sad dobila priliku da vrisne. To je naša prva riječ koju imamo da kažemo na ovu situaciju u kojoj smo se zadesili, zaista onako – vrisak. I radujem se na ono – da vrisnemo, da izbacimo iz sebe sve te emocije koje su se godinama nakupljale i da vidimo možemo li nakon tog vriska da nešto konstruktivno i pametno kažemo jedni drugima.