Lee: Poruka romskim izbjeglicama u Evropi je 'vi niste dobrodošli'
Evropski problem sa rasizmom prema Romima mnogo je stariji od ovog rata, kaže u razgovoru za Radio Slobodna Evropa (RSE) Jonathan Lee, menadžer za zagovaranje i komunikaciju Evropskog centra za prava Roma (ERRC).
"Zašto bi onda oblik rasizma koji je opstao i postajao sve složeniji tokom više od 500 godina, iznenada nestao pred još jednim evropskim ratom?", kaže Lee sa kojim smo razgovarali o tretmanu ukrajinskih Roma koji bježe od rata ka drugim zemljama Evrope.
Od kada je, prije skoro stotinu dana, počeo rat u Ukrajini, preko 6,8 miliona ljudi je izbjeglo iz ratom zahvaćene zemlje.
Od 43 miliona stanovnika Ukrajine, kako prenose iz Human Rights Watcha, procjenjuje se da oko 400.000 pripada romskoj populaciji. Kada je 24. februara došao rat, svi su se našli u istoj opasnosti, ali prema navodima međunarodnih organizacija, ne i u istom tretmanu.
Kako su nedavno upozorili iz Human Rights Watcha, institucije u Moldaviji ciljano smještaju većinu romskih izbjeglica odvojeno od ostalih ljudi koji bježe od rata u Ukrajini.
I Iz ERRC-ja, organizacije koju vode Romi i koja radi na borbi protiv antiromskog rasizma, kršenju ljudskih prava Roma kroz sudske procese, istraživanja i zagovaranje, također su zabilježili slučajeve segregacije i loših uslova u kojima u Moldaviji borave Romi koji su izbjegli iz Ukrajine.
"Moldavija je najočigledniji primjer diskriminacije koja dolazi od javnih vlasti, koji smo zabilježili", kaže Lee.
Njihovi posmatrači posjetili su tri centra i zabilježili da "su u jednom od centara Romi bili primorani da uzimaju vodu uzimaju iz WC šolja."
'Neki se vraćaju u Ukrajinu samo da bi izbjegli diskriminaciju'
RSE: Usred velike demonstracije solidarnosti koju je Evropa vidjela u posljednje vrijeme, slušamo o slučajevima diskriminacije, segregacije i maltretiranja pripadnika romske populacije koji bježe od rata u Ukrajini. Kakvu to poruku šalje Romima koji se još uvijek nalaze u ratom zahvaćenoj zemlji?
Lee: Romi koji razmišljaju o tome da odu iz Ukrajine, često su u kontaktu sa drugim Romima koji su već izbjegli u druge zemlje. Razgovaraju sa članovima porodica koji su već napustili zemlju, na društvenim mrežama čitaju priče o tome sa kakvim tretmanom se suočavaju Romi u drugim zemljama i čak vide da se neki od njih vraćaju u Ukrajinu samo da bi izbjegli diskriminaciju sa kojom se susreću kao izbjeglice.
Nažalost, takva vrsta postupanja prema njima, za većinu Roma nije nešto sa čim se već nisu suočili.
Široko rasprostranjen antiromski rasizam evropskim društvima, ne da nije nestao u talasu panevropske solidarnosti, nego se s ratom u Ukrajini on i povećao.
Poruka koju romske izbjeglice dobijaju jasno i glasno u Evropi jeste "vi niste dobrodošli", ista poruka koju dobijaju čitavog života.
RSE: Evropski centar za prava Roma (ERRC) je obišao izbjeglički smještaj u Moldaviji u kojem su smješteni Romi. Čemu ste tamo svjedočili?
Lee: Od kako je rat počeo, ERRC-ovi posmatrači ljudskih prava su redovno obilazili centre za prijem izbjeglica u kojima su smješteni Romi. Zabilježili su da se romske porodice tamo suočavaju sa etničkom segregacijom i da uglavnom žive u lošim životnim uslovima.
Mnogi Romi nemaju pristup toploj vodi ili prostorijama za održavanje higijene, nemaju adekvatan pristup pijaćoj vodi. Imamo izvještaje da su u jednom od centara Romi bili primorani da uzimaju vodu uzimaju iz WC šolja.
Na nekoliko mjesta izbjeglice su se žalile na manjak hrane ili veoma loš kvalitet hrane, a zabilježen je i najmanje jedan slučaj masovnog trovanja hranom zbog čega je na desetine djece bilo ozbiljno bolesno.
Od početka je bilo jasno da vlasti u Moldaviji postupaju po principu de facto segregacije romskih izbjeglica, čak i od samog momenta kada stignu na njihovu teritoriju, oni se usmjeravaju u odvojene autobuse kojima ih voze u posebne centre za prijem izbjeglica.
Mnogi od tih prihvatnih cenatra sada su zatvoreni jer se broj izbeglica u Moldaviji smanjio. U pojedinim slučajevima vlasti su radile na unaprijeđenju uslova, od kako su se pojavili izvještaji o nejednakom tretmanu.
Što se tiče preostalih izbjegličkih centara u kojima su smiještani, tamo je dalje 90 posto Roma, a ostatak čine uglavnom centralnoazijske izbjeglice iz Ukrajine.
Trenutno u Moldaviji vjerovatno ima više od hiljadu romskih izbjeglica koji su zapravo zaglavljeni u ovoj situaciji jer im nedostaju lični, identifikacioni dokumenti neophodni za nastavak putovanja u zemlje EU, a često nemaju ni papire ni finansijskih mogućnosti da se vrate u svoje domove u Ukrajini.
'Bezbroj izvještaja o pojedinačnoj diskriminaciji'
RSE: Kakva je situacija u drugim zemljama poput Rumunije, Poljske ili Češke? Da li ste tamo registrovali slučajeve maltretiranja pripadnika romske populacije? Kakva je situacija na terenu?
Lee: Moldavija je najočigledniji primjer diskriminacije koja dolazi od javnih vlasti, koji smo zabilježili.
Međutim, posljednjih dana češke vlasti u Pragu su završile drugi "šatorski grad" sa ciljem da presele stotine romskih izbjeglica koje spavaju na tamošnjoj centralnoj stanici. Ovo je u praksi segregacija koju vrši javni organ, čak i ako taj potez nije tako označen.
Istovremeno, u Češkoj Republici, sve veće neprijateljstvo prema romskim izbjeglicama koje imaju dvojno mađarsko-ukrajinsko državljanstvo dovelo je do toga da predsjednik Miloš Zeman romske izbjeglice naziva "ekonomskim migrantima", kao i do talasa etničkog profilisanja i policijskog uznemiravanja.
Nijedan aktivista sa kojim sam razgovarao, a koji trenutno pomažu izbjeglicama u Češkoj Republici, nikada nije video da policija provjerava državljanstvo bijelih ukrajinskih izbjeglica. Provjere da li neko ima i mađarsko državljanstvo usmjerene su samo na Rome. Te povjere mogu da potraju deset dana, a za to vrijeme osoba se šalje u azilantski pritvor koji se nalazi usred ničega.
Ako napuste taj centar (što su slobodni da urade) onda bivaju izbačeni iz sistema i ne dobijaju podršku kao izbjeglica. Oni za koje se utvrdi da imaju mađarsko državljanstvo, nešto što ne bi trebalo da ikoga diskvalifikuje da dobije status izbjeglice ukoliko je živio u Ukrajini, biće deportovani vozom u Mađarsku.
Situacija u Mađarskoj je malo bolja. Tamo ima malo pomoći za izbjeglice u poređenju sa drugim zemljama EU, a vlasti su neprijateljski raspoložene prema romskim izbeglicama koje takođe nazivaju "ekonomskim migrantima".
Na početku sukoba, gradonačelnik Zahonja, grada na granici sa Ukrajinom, proglasio je Rome ne pravim izbeglicama, već ljudima koji prelaze granicu samo da bi dobili besplatnu hranu i socijalnu pomoć.
Na graničnom prelazu Zahonji, Romi su bili razdvojeni u procesuiranju i registraciji, nije im bio omogućen jednak pristup hrani i drugoj pomoći, uskraćen im je smještaj, a prema onome što su naši posmatrači zabilježili, trpili su i uznemiravanje državnih organa i policajaca.
Većina Roma (kao i većina ukrajinskih izbjeglica) radije prolazi kroz Mađarsku nego što ostaje u zemlji.
Uopšteno, u svim zemljama koje graniče sa Ukrajinom dobijamo bezbroj izvještaja o slučajevima pojedinačne diskriminacije i nejednakog tretmana prema romskim izbeglicama.
Bilo da se radi o policiji, opštinskim radnicima, volonterima ili široj javnosti, Romi su generalno loše tretirani u zemljama domaćinima.
Ovo je realnost rasprostranjenog anticiganizma (specifičnog oblika rasizma prema Romima) u našim društvima. To ne prestaje samo zato što je rat u toku, postaje još gore.
RSE: Šta bi jedna romska porodica koja bježi od rata u Ukrajini mogla da preduzme kada se na svom izbjegličkom putu suoči sa diskriminacijom i segregacijom?
Lee: Kada god je nekom uskraćen pristup osnovnim pravima zbog njihove etničke pripadnosti, važno je da pokuša sve što može da dokumentuje to što mu se dešava. To mogu biti neki zvanični dokumenti, ljekarski izvještaji o povredama koje su mu nanesene ili, ono što je najčešće, neki video snimak zabilježen telefonom. To pomaže da se prikupe dokazi o kršenju ljudskih prava za sve kasnije žalbe.
U zavisnosti od situacije i zemlje, oni se uglavnom mogu žaliti tijelima za ravnopravnost, kancelarijama ombudsmana i lokalnim nevladinim organizacijama, a da pritom ne troše novac niti mnogo vremena.
Realno, romska izbjeglička porodica koja svakako dolazi iz marginalizovane, segregovane zajednice i koja pritom bježi od rata, verovatno neće biti u poziciji da uradi bilo šta od toga bez podrške.
Zato su nam potrebni volonteri, aktivisti, nevladine organizacije i humanitarni radnici koji su svjedoci diskriminatornog tretmana i koji bi to mogli da dokumentuju, da pomognu porodicama da dobiju jednak tretman, te prilikom žabi nadležnim organima zbog kršenja prava. Mnogo slučajeva ostaje potpuno neprijavljeno i neispitano. Ljudi koji rade na prvim linijama ove krize, mogu pomoći u borbi protiv rasizma.
'Zašto bi rasizam nestao pred ratom?'
RSE: Da li su se vama ljudi obraćali za pomoć?
Lee: Redovno dobijamo zahtijeve od Roma koji traže pomoć na koje često ne možemo da adekvatno da odgovorimo.
ERRC je pravna organizacija za ljudska prava, mi tužimo državne organe zbog kršenja ljudskih prava Roma. Mi nismo organizacija za humanitarnu pomoć.
Ipak, od početka rata u Ukrajini, posvetili smo značajne resurse ne samo za praćenje i dokumentovanje potencijalnih kršenja ljudskih prava romskih izbeglica, već i za obezbeđivanje hrane, lekova, odeće i druge podrške onima kojima je to potrebno.
Brojne druge organizacije poput nas rade istu stvar jer, kada su Romi u pitanju, podrška zvaničnih vlasti ili ne postoji ili nije dovoljna. Nije održivo i nije prihvatljivo da civilno društvo mora da prokriva pukotine u kojima vlasti određenih zemalja ne pružaju jednaku pomoć romskim izbeglicama.
RSE: Postoje li zakonske opcije za njih? Kako ERRC može pomoći?
Lee: Problem sa rasprostranjenim diskriminatornim postupanjem na individualnom nivou, jeste u tome što je nemoguće pokrenuti sudski spor. U slučajevima kada jasano da postoji nejednak tretman javnih vlasti, istražujemo mogućnosti pravnih žalbi, koristimo ih da izvršimo pritisak na vlade za koje vjerujemo da ne ispunjavaju svoje obaveze prema romskim izbjeglicama.
Međutim, sudski spor nije nužno protivotrov za sve probleme kršenja ljudskih prava.
To je spor i skup proces koji malo doprinosi ublažavanju trenutne situacije za izbjeglice. Pravne aktivnosti za riješavanje ovih problema moraju biti u tandemu sa snažnom političkom voljom onih koji imaju moć da se zalažu za promijene i čiji glas se čuje u javnosti.
RSE: Na jednoj strani imamo ljude koji, koliko god mogu, pokušavaju da pomognu Ukrajincima, svijet im je otvorio svoja vrata. Ipak, kako vidimo ukrajinski Romi nemaju jednak tretman. Kako to objašnjavate?
Lee: Romi su najveća manjinska etnička grupa u Evropi. U gotovo svim zemljama oni su najveća manjinska grupa i uvijek najsiromašnija i najprogonjenija.
Evropski problem sa rasizmom prema Romima mnogo je stariji od ovog rata, institucionalni rasistički odnosi prema Romima je nešto što je ugrađeno u evropsko društvo.
Anticiganizam kao specifičan fenomen rasizma rastao je u Evropi još od srednjeg vijeka. Isključiti i progoniti Rome kao druge, praktično je sastavni dio evropskih identiteta.
Zašto bi onda oblik rasizma koji je opstao i postajao sve složeniji tokom više od 500 godina, iznenada nestao pred još jednim evropskim ratom?
RSE: Širom Evrope Romi se suočavaju s diskriminacijom u svakodnevnom životu. Da li je Dekada Roma, inicijativa za postizanje veće inkluzije i integracije romske populacije, dala rezultate?
Lee: Jedini vidljiv napredak ostvaren u Dekadi inkluzije Roma je vjerovatno u obrazovanju. U mnogim zemljama postoji pozitivan trend kada je u pitanju pristup obrazovanju u ranom detinjstvu.
Pozitivno je i to što je definitivno odgovoreno na problem školske segregacije - u poređenju sa situacijom na početku decenije, segregacija romskih učenika sada više nije neupitna, niti prihvaćena kao "norma".
Vlasti i države koje segregiraju Rome, sada makar prepoznaju i shvataju školsku segregaciju kao neprihvatljivu praksu u očima Evrope.
Međutim, generalno gledano, Dekada nije umanjila "jaz" između Roma i onih koji nisu Romi u pogledu zdravlja, stanovanja, obrazovanja i zapošljavanja, kao što to obećavano.
Zapravo, stvari su se očigledno pogoršale za Rome sa usponom ekstremno desničarskog pokreta zasnovanog na eksplicitnim antiromskim političkim idejama, kao i produbljivanjem njihovog siromaštva i prostorne segregacije. Bilo bi nevjerovatno naivno očekivati da se vijekovi ukorenjenog rasizma mogu lako poništiti za samo deset godina.
EU je samo djelimično usvojila lekcije Dekade u svojim novim strategijama za Rome, koje su na mnogo načina inspirisane njome. Trenutni strateški okvir EU za jednakost, inkluziju i uključivanje Roma, kao i prethodne strategije, nema obavezujuće mehanizme za sprovođenje zakona u državama članicama.
Ti dokumenti svedeni su na nešto više od puke formalnosti i to u onim zemljama u kojima se romske zajednice suočavaju sa policijskim maltretiranjem, zlostavljanjem bolničkih radnika, primorane su da žive u improvizovanim kućama bez vode ili struje i u kojima im je onemogućen pristup osnovnom obrazovanju, javnim službama i infrastrukturi.