Ožiljci žrtava protesta u Minsku

U augustu 2020. godine životi mnogih Bjelorusa podijeljeni su na "prije" i "poslije". Nakon što su čuli izjavu Centralne izborne komisije o 80 posto osvojenih glasova za Aleksandra Lukašenka, ljudi su izašli na ulice i nisu ih napuštali, uprkos izuzetnoj brutalnosti snaga sigurnosti.

Vlasti su protiv demonstranata koristile šok-bombe, gumene metke i vodene topove. U fotoprojektu Violete Savčic, ljudi pričaju kakav su trag događaji između 9. i 11. augusta ostavili na njihovim tijelima i šta za njih predstavljaju ožiljci.

Marija Zaiceva

21 godina, živi i radi u Pragu

Devetog augusta 2020. godine 19-godišnja Marija dobila je potres mozga. Dio šok-bombe pogodio je u glavu i lakat. Nakon operacije u Minsku, Marija je otišla u Češku na rehabilitaciju. Bilo su potrebne dvije godine da rane zacijelile. Iako joj je bubnjić zarastao, izgubila sluh na desno uho.

"Vidjeli smo eksplozije od šok-bombi, a mislili smo da su u pitanju petarde. Nije bilo strašno. Vikali smo: 'Milicija narodu', 'Spustite štitove', 'Mi smo za mir', a onda su na nas gađali šok-bombama.

Šok-bombe su se kotrljale i eksplodirale iza naših leđa. Odmah sam izgubila svijest. Ničega se ne sjećam - kontuzije, frakture lubanje.

Veći komad šok-bombe pogodio me je u lakat. Najveći ožiljak je ovdje.

Dijagnoza je prijelom desne strane sljepoočne kosti, puknuće bubnjića i povreda unutrašnjeg uha. To znači da gotovo ništa ne čujem na desno uho.

Doktori nisu uspjeli izliječili uho, iako su obećali da će se sluh vratiti. Shvatila sam da sam žrtvovala nešto što više nisam mogla zdravstveno oporaviti.

Naučila sam živjeti s tim. Nikad nisam stavila slušni aparat. Čujem vrlo niske ili vrlo visoke zvukove. Ne ronim dublje od dva metra i još uvijek ne znam plivati. Nemam iskrivljeno lice, nisam izgubio oko. Naravno, neću moći slušati muziku kao prije, i to je u redu. Nije riječ o nekom velikom gubitku.

Desetog augusta, nakon operacije, pozvala sam majku iz bolnice. Kazala sam joj: 'Ja sam u bolnici u Minsku.' Odmah me je upitala: 'A šta radiš tamo? Ko ti je rekao da ideš tamo?  Sama si kriva. To je tvoja greška. Pravilno su uradili što su te rastjerali. Sve ovo je Zapad, tvoja Tihanovskaja' [Svetlana, čelnica bjeloruske opozicije koja je bila prisiljena na egzil 2020. zbog brutalnog suzbijanja protesta nakon sumnjivih predsjedničkih izbora i opstanka režima Aleksandra Lukašenka uz podršku Rusije]. Ništa ostalo nisam čula, niti jednu riječ podrške.

Opet bih otišla na protest 9. augusta, ali ovoga puta s šljemom."

Georgi Stojkovski

34 godine, radi u Varšavi kao dostavljač

Desetog augusta, na području Puškinove avenije, sigurnosne snage rastjerale su demonstrante koristeći šok-bombe. Jedna je pogodila Georgija u desnu nogu. Morao je amputirati stopalo do pete. Dugo je koristio invalidska kolica. U Poljskoj je dobio protezu. Sada hoda i vozi bicikl. Radi kao dostavljač.

"Bilo je more ljudi.

Čuo sam da je šok-bomba pala 3-4 metra od mene. Eksplozija je bila zaglušujuća. Dijelovi bombe su mi pokidali teniske. Počeo sam puzati. Zatim su me uzeli za ruke. Nisu se plašili odvesti me do auta, iako mi je noga bila smrskana, sva od krvi.

Ujutro sam se probudio nakon operacije i pogledao nogu. Bio je mrak. Osjećao sam se kao u horor filmu.

Uspostavljena mi je dijagnoza: povreda i traumatska amputacija dijela desnog stopala.

Život je mi podijeljen na "prije" i "poslije". Trebalo mi je mnogo vremena da se oporavim. Ali, nisam požalio što sam otišao na protest. Krivio sam sebe što sam "poludio", što sam žurio.

Trećeg dana nakon povrede javila mi se bivša supruga. Pitala je šta se dogodilo. Kazao sam joj: 'Nemam nogu. Imam petu, ali ne i stopalo'. Upitala me je: 'Zašto si otišao tamo [na protest]? Ništa nisi dobio [odlaskom na protest]." Spustio sam joj slušalicu.

Proces rehabilitacije je bio težak. Teško je shvatiti da ste bez noge. Prvo sam se kretao u invalidskim kolicima, pa malo na štakama, pa sam prohodao. U Poljskoj sam dobio protezu.

Znao sam da će odgovor sigurnosnih snaga biti brutalan, 2010. godine su isto postupile. Međutim, to me nije spriječilo da izađem. Da nisam otišao [na protest] sada bih ležao kod kuće na kauču, gledao ANT [jedna od bjeloruskih državnih televizija], išao ujutro u fabriku, živio od plaće do plaće i imao Lukašenkov portret na zidu u stanu.

Prošle su dvije godine. Ožiljci su, naravno, ostali. Ali, imao sam sreće. Mogao sam ostati ne samo bez stopala, već i sluha. Na kraju se ispostavilo da je sve to bio jedan mali strah."

Natalija Lubneuskaja

29 godina, novinarka

Dana 10. augusta, Natalija je za svoj medij pratila proteste u blizini metrostanice Omladina. Prilikom rastjerivanja demonstranata, policajac ju je pogodio gumenim metkom. Više od mjesec dana provela je u bolnici, a zatim se vratila na posao.

"Policajci su istrčali i počeli pucati prema demonstrantima. Nastavila sam snimati mobilnim telefonom. U jednom trenutku osjetila sam da me nešto peče na nozi. Nije mi odmah bilo jasno šta. Nakon što sam pretrčala pješački prijelaz, primijetila sam ranu na nozi. Krv se slijevala niz farmerke.

Nisam vidjela sam trenutak pucanja. Metak je sigurno ispao kada sam napravila nekoliko koraka. Dvije sedmice kasnije, svjedok nam je poslao snimak pucanja na demonstrante. Vidjelo se da je [pripadnik sigurnosnih snaga] stajao desetak metara dalje i nišanio.

Zapitala sam se - zašto? Mi [novinari] smo stajali na drugoj strani, označeni sa 'Press'. U našim rukama nije bilo kamenja, već telefoni. Ovo nije priča o kojoj kasnije možete razgovarati s kolegama i hvaliti se: 'Tamo sam upucao neku djevojku'.

U bolnici sam bila 38 dana. Dijagnoza je bila prostrjelna rana. Nekoliko sedmica sam bila u gipsu, noga mi je bila nepokretna i trebalo je vremena da povratim pokretljivost. Mjesec dana sam išla na fizikalne terapije. Snaga u nozi vratila se nakon dva mjeseca.

Dvije godine kasnije, mogu reći da sam se potpuno oporavila, ostao je samo ožiljak. Međutim, ljuta sam na ono što mi se dogodilo.

Nije mi žao što sam bila tamo. To je sasvim normalno, kada si novinar i pratiš dešavanja u gradu. Treba biti žao onome koji mi je ovo uradio.

Prijatelj, inače plastični hirurg, predložio mi je da nešto uradim s ožiljkom. Za sada, odlučila sam da ništa ne poduzimam, ostavljam ga onakvog kakav jeste. Za mene je [ožiljak] podsjetnik na te događaje i nepravdu izvršenu prema meni. On je znak da ne želim zaboraviti, oprostiti za ono što se desilo."

Aleksandar Sadovski

38 godina, radi u Pragu kao dostavljač

Aleksandar je ozlijeđen u protestu 9. augusta. U Bjelorusiji je bio podvrgnut četirima operacijama, a iz tijela su mu izvađena dva gumena metka. Nakon toga je otišao u Češku na rehabilitaciju.

"[Policijski] štitovi se pomijeraju. Mislio sam da će bol biti veća. Okrenem se - kad ono - pucaju mi u leđa. Da me uhvate sa dvije rupe, ko bi onda zvao doktora? Počeo sam brzo trčati, prestizao ljude, trčao 100-150 metara. Zatim sam stao, na krivini.

Potom su me doveli u bolnicu. Izgubio sam svijest. Onda, otvaram oči - ruke su mi vezane. Sjećam se šta mi se dogodilo.

Gađani smo s udaljenosti 10-15 metara. Hirurg iz vojne bolnice rekao je da se unutar metka nalazi čelična šipka. Doktori smatraju da je bolje pucati živim mecima. Živi metak bi prošao ili se zaglavio, a gumeni rasprši sve unutrašnje organe.

Dijagnosticirani su mi: trauma nekoliko intraabdominalnih organa, slijepa prostrjelna rana debelog crijeva, stomaka, dijafragme, desnog lumbalnog dijela, otvoreni fragmentarni prijelomi rebara, povreda mozga.

Urađena je kolostomija, uklonjen je komad crijeva s prednje strane. Šest mjeseci nisam hodao. U Pragu sam operiran i dobio gips.

Uprkos onome što mi se desilo, i drugi dan bih otišao na protest. Žao mi je što su prekinuti [protesti]. Međutim, sada ne bih tamo otišao s bijelom trakom.

Konstantin Ilčenko

35 godina, radi u IT sektoru i živi u Varšavi

Na protestu 9. augusta, Konstantinovu nogu pogodila je šok-bomba. Na mjestu povrede ostao je ožiljak koji ga vizualno podsjeća na crtanog lika - mačka Feliksa. Želi na ožiljku napraviti tetovažu.+

"Sve je bilo bijelo, bučno. Pao sam. Ležim nekoliko sekundi, misleći da moram ustati i potrčati, jer će me inače uhvatiti. Ustajem, trčim, ništa ne osjećam. Nešto je mokro u tenisici, gledam nogu - kriva je. Pozvana je hitna pomoć i prebačen sam u vojnu bolnicu.

Šok-bomba je eksplodirala blizu moje noge. Na tom mjestu fali dio mišića, sada je ostala rupa. Sva sreća da nije pogodila krvne sudove, sve vene su čitave. Dvije sedmice sam proveo u bolnici. Dodirnem li ovo mjesto na nozi, ne osjećam u potpunosti dodir. Imao sam veliku sreću da nisam završio u Okrestini [zatvor u Minsku]. Tamo bi bilo gore. Ovo što mi se dogodilo je čisto kozmetički problem. Ne žalim ni za čim. Nakon incidenta, bio sam jako ljut.

Želim na mjestu ožiljka imati tetovažu. Ožiljak kao da ima crte lica. Fotografiju svoje rane podijelio sam prijateljima na chat. Došli smo do zaključka da [ožiljak] nalikuje mačku Feliksu [lik iz crtića]. Mislio sam da će sve brzo zacijeliti, ali koža se stalno mijenja, i [ožiljak] se pomiče. Želim da potpuno zaraste i tetovaža ne izmijeni oblik. Želim to raditi u budućnosti."

Maksim Dmitrakou

36 godina, aktivista za ljudska prava, živi u poljskom Bialistoku

Maksim je 9. augusta ranjen gumenim mecima, a 10. je otišao pomoći ranjenima u ulici Puškinskaja. Dvije sedmice nakon povrede otišao je u bolnicu. Operiran je. Postao je volonter organizacije koja zastupa ljudska prava - Viasne.

"Čuli smo nekakav bljesak, ali nismo znali šta je. Pucano je iza leđa interventne policije. Nisam znao odakle puca dok nisam zadobio rane od metaka. U početku je to bio šok, boljelo je na različitim mjestima.

Da ne kažem da je bilo zastrašujuće, jer nije bilo jasno što očekivati. Pitao sam se hoću li se moći vratiti živ kući. Počele su letjeti šok-bombe. Jedna je pogodila demonstranata u blizini. Noga mi je bila posječena. Bilo je jako vruće, što mi je peklo kožu. Otišao sam da pomognem povrijeđenima.

Sutradan, 10. augusta, otišao sam do ulice Puškinskaje da pomognem ozlijeđenima.

Sedam dana iz noge je curio nekakav sekret, po mirisu sličan spaljenoj plastici. Ranu sam tretirao klorheksidinom i mislio da će sve biti u redu. Ispalo je drugačije. Dvadeset drugog augusta temperatura je porasla, nisam mogao savijati nogu i odlučio otići u bolnicu. Dijagnosticirani su mi "eksplozivna trauma, rane od gelera, opekotine trećeg stepena".

Imao sam povrijeđeno koljeno. Geler je, na dva mjesta, ušao dosta duboko. Jedan je prošao od bedra do koljena, a na šaci je ostao ožiljak od metka koji je prošao sa strane i ostavio tragove.

Ne žalim, jer za mene je 9. august praznik, dan rođenja prave bjeloruske nacije.