Fotografije otkrivene 45 godina nakon razornog zemljotresa u Rumuniji
Livia Chereches je tokom zime 1977. godine načinila fotografije posljedica jednog od najgorih zemljotresa u modernoj Evropi. A onda su slajdovi u boji stajali u njenom ormaru – skoro pola vijeka.
Ova fotografija oštećenog stambenog bloka u centru Bukurešta načinjena je 6. marta 1977. godine, dva dana nakon što je zemljotres razorio veći dio Rumunije.
Desetine hiljada zgrada je uništeno, a 1.578 Rumuna stradalo u katastrofi 1977. godine. Osim toga, više od 100 osoba je poginulo u susjednoj Bugarskoj.
Žarište potresa bilo je u planinskom regionu sjeverno od Bukurešta, ali je glavni rumunski grad teško oštećen.
Livia Chereches je fotografije u ovoj galeriji načinila dva dana nakon katastrofe, a zatim ih narednih 45 godina rijetko kome pokazivala. U avgustu 2022. ponudila je rijetke slajdove u boji Azopanu, rumunskoj fotoarhivi koju vode volonteri.
Edgar Szocs, jedan od osnivača Azopana, objavio je fotografije na Facebook stranicu te arhive 30. avgusta. On kaže da su ga slike pogodile jer "potres još uvijek živi u sjećanju rumunskog društva".
Livia sada ima 72 godine, ali njeno sjećanje na potres i način na koji su ove fotografije snimljene, i dalje je živo.
Livia se odmarala uz televizor tog kasnog 4. marta 1977. godine, kada je udario zemljotres. U 21:22 sati službenik je primijetio da se "u uglu stana zid razdvaja na dva dijela", rekla je telefonom za Radio Slobodna Evropa (RSE).
Za vrijeme podrhtavanja tla Livia je požurila na svoj balkon na šestom spratu u zapadnom predgrađu Bukurešta, Drumul Taberei.
"Vidjela sam čudnu vrstu svjetla, a ti veliki stambeni blokovi su se ljuljali", kaže ona. Pomislila je da je to kraj.
Livia je krenula u akciju. Zgrabila je ruksak koji je ranije spakovala za planinarenje i uspjela da iz stana istjera svoju veoma uspaničenu koleginicu Adinu.
"Lift je bio otvoren, ali joj nisam dozvolila da uđe u njega", kaže Livia. "Iz iskustva sam znala da smo brži od lifta."
Livia se prisjeća mase ljudi na ulici kako stoji u mraku u pidžamama.
"Zamislite, nema svjetla, nema struje, tišina", kaže ona. "Sve je stalo i u tom trenutku si izgubljen. Ne znaš da li je cijeli svet nestao i samo ti živiš, ili se ovo desilo samo tebi, u tvom kraju. Ništa nismo znali. Bilo je veoma."
Okrenuvši frekvenciju Radija Slobodna Evropa na radio tranzistoru, priča ona, ljudi su saznali da je u pitanju zemljotres, da ima stradalih i da je najveća šteta u Bukureštu.
Želja je bila da nađete "nekoga koga poznajete, da budete blizu njih. Htjeli ste neku zaštitu", ističe Livia.
Dok su šetali gradom prema kući Adininih roditelja, približile su se Vijećnici, kojom je tada upravljao komunistički režim.
"U Vijećnici je bilo svjetla, možda iz generatora, a vojnici su dolazili i odlazili. Bila je puna aktivnosti", sjeća se ona. "Htjela sam ući da pitam za novosti, ali me nisu pustili unutra."
Međutim, iza sljedećeg ugla, posvjedočile su prvim tragičnim scenama.
"Vidjela sam nešto najgore što sam kasnije pokušavala zaboraviti. Bila je to stara, visoka zgrada, u plamenu. Potom se u potpunosti srušila. Vidjela sam ljude kako iznose mrtvo tijelo. Nije bilo organizovane pomoći", priča ona.
Nevjerovatno, kada su stigle do kuće Adininih roditelja, rođaci su se vratili na spavanje. Livia vjeruje da je nonšalantan odgovor Adininih roditelja možda bio primjer instinkta za preživljavanje neophodnog u komunističkim zemljama.
"Mislim da [Adinina majka] nije željela da bude viđena, nije htjela da pravi pometnju. Nikada nisi znao kakvo je ponašanje dobro, a kakvo loše. Bolje je bilo da si neprimjetan."
Livia kaže da se društvo sljedećeg dana nakratko transformisalo.
"Na ulici su svi bili jako uljudni i ljubazni, kakvo nikad ranije nisam vidjela. Ljudi su bili spremni da pomognu, spremni da utješe, pitaju da li ti nešto treba."
Ujutro nakon potresa, poslastice - koje su obično bile rezervirane za one sa dobrim vezama - bile su dostupne svima.
"Tog jutra, sjećam se da su trgovci otvarali i stavljali na police stvari koje bi inače skrivali. U to vrijeme bilo je rijetkosti da dođete do, na primjer, narandži, limuna, mineralne vode. Sada je sve bilo izloženo. Mogli ste kupiti bilo šta."
Šestog marta, dva dana nakon zemljotresa, njen dečko vratio se u grad sa izleta sa njenim fotoaparatom. Tek tada je Livia mogla prošetati gradom i tom prilikom načinila fotografije posljedice katastrofe.
Već tada su vlasti u potpunosti blokirale mnoge ulice.
Osvrćući se na te dane Livia Chereches kaže: "Iskreno, ponosna na sebe zbog toga koliko sam bila smirena i kako sam se ponašala."