Život ispod nebodera u Batumiju, crnomorskom Las Vegasu
Autor: Tamuna Chkareuli
Da nije malo prigušenog svjetla, mogli biste biti i u Dubaiju. Divovski monoliti od stakla i betona uzdižu se u nebo, zasjenjujući rasprostranjenost drugog najvećeg gruzijskog grada i važne morske luke.
Batumi, glavni grad gruzijske republike Ajara nazvan "Las Vegas Crnog mora", transformiran je građevinskim bumom koji traje više od desetljeća i kome se ne nazire kraj. Ali u sjeni visokih luksuznih hotela i kasina, staro predgrađe, Ardagani, preživjelo je monumentalne promjene, čuvajući bogatu povijest grada.
Ime Ardaganija, nekada mirnog predgrađa glavnog gruzijskog primorskog odredišta, najvjerojatnije dolazi od bivšeg gruzijskog grada Artaanija na oko 200 kilometara od Batumija, koji je sada na turskom teritoriju. U 19. stoljeću predgrađe je imalo strateški položaj uz obalu.
Prethodno je kao dio Osmanskog carstva Batumi ustupljen Ruskom carstvu 1878. Pred kraj stoljeća okupirao ga je ruski carski crnomorski bataljun, s trupama smještenim u tvrđavi Černomorskaja, jednoj od nekoliko izgrađenih u Batumiju između 1895. i 1901. Nakon poraza Osmanskog carstva u Prvom svjetskom ratu i primirja u Mudrosu, Britanija je imala kratak mandat nad Južnim Kavkazom i premjestila svoje snage ovamo krajem 1918, od kojih su neke ostale u vojarni Černomorskaja. Sovjetski Savez je zapečatio sporazum 1921. uspostavivši sovjetsku republiku Ajara, s Batumijem kao središnjim mjestom i ključnim čvorištem za tranzit nafte.
Povijest u Ardaganiju nikad nije daleko. Većina kuća baštini stil 1920-ih godina, ali ih povjesničari arhitekture nikada nisu proučavali. Jedna teorija je da su mnoge od njih izgradili Britanci. Jedna od stanarki, dok je rastavljala kamin, otkrila je da je na ciglama njezine kuće bilo utisnuto ime Forth, koje vjerojatno potječe od škotske ciglane.
"Britanski vojnici živjeli su ovdje.... Britanija je uvijek imala veliki interes za Batumi. To je bilo strateško mjesto i odavde se prenosila azerbajdžanska nafta. Batumijem je [vladala] Britanija do 1920., do 7. srpnja, tako da su stanovnici Batumija bili britanski državljani. Ali nakon [ruske] revolucije Britancima je postalo jasno da će Gruzija biti sljedeća i otišli su", kaže Shota Gujabidze, batumijski istraživač Gruzijskog nacionalnog odbora Međunarodnog vijeća za spomenike i mjesta.
Tijekom sovjetske ere, Batumi je bio važna morska luka, posebno za preradu i tranzit nafte. To je također bilo vrlo pogodno mjesto za bijeg iz Sovjetskog Saveza, što je značilo veliku prisutnost granične policije.
Početkom 2000-ih Ardagani se počeo smanjivati. Jedna po jedna, stare kuće ustupile su mjesto visokim hotelima na obali i rođen je Novi Batumi. "Prije smo bili selo, sada je kao London ili Pariz", šali se 72-godišnja Neli Kamarova-Shubitidze dok toči tradicionalnu batumijsku kavu sa pjenom.
Rođena i odrasla ovdje, djetinjstvo je provela u, kako ona kaže, "hacijendi", s malim vinogradom, voćnjakom i bunarom. U dugim ljetnim večerima susjedi bi se okupljali za zajedničkim stolom i večerali. Šezdesetih godina prošlog stoljeća tvrtka koja je upravljala morskom lukom Batumi počela je graditi smještaj za svoje radnike i srušila kuću roditelja Kamarova-Shubitidze. Dobili su stan u novoj zgradi i od tada obitelj tu živi. Kamarova-Shubitidze, potomak Armenaca koji su pobjegli pred etničkim nemirima u Turskoj, radila je u trgovini koja je prodavala mornarske uniforme, a kasnije se udala za jednog od njih.
"Ja sam autentični stanovnik Batumija", kaže Kamarova-Shubitidze, "i samo nas je nekolicina ostala ovdje". "
"Ovo je bila pogranična regija i ovdje je živjelo vrlo malo obitelji. Cijeli teritorij je bio sjedište graničara koji bi išli u smjene u Sarpi [ Gruzijska turska granica]. Dakle, ovo je bila četvrt radničke klase, s otvorenim, ponekad drskim mladim ljudima. Da ste mlada žena iz Ardaganija, nitko se u gradu ne bi usudio udariti na vas. Bilo je tutnjave na ulicama, tučnjava između okruga", priča.
Nekada udaljeno predgrađe, tijekom godina Ardagani je postupno progutao grad. Adelina Meskhi, susjeda Kamarova-Shubitidze, živi u Ardaganiju 40 godina.
"Nekada nije bilo ceste prema moru i ako biste htjeli otići onamo za kišnog dana, imali bi prljave gumene čizme. Javni prijevoz dolazio je ovamo dva puta dnevno", prisjeća se ona. "Ali onda je glavna cesta proširena i okrug je rastao i postao [bolji]. Iza kuća bila su polja kukuruza i djeca su tamo ponekad krala kukuruz." Parcele tih polja i danas rastu ispod nebodera od 30 katova.
U sovjetsko doba, u mladosti Neli Kamarove-Shubitidze i Adeline Meskhi, najviše zgrade bile su visoke samo pet katova. Meskhi kaže da bi, prema sovjetskom građevinskom planu, sve iznad toga zahtijevalo dizalo, pa je vlada pokušala uštedjeti novac.
Još jedna visoka točka prije nego što su neboderi dominirali horizontom bio je toranj za promatranje koji je noću osvjetljavao more, zaustavljajući uljeze ili one koji pokušavaju pobjeći iz Sovjetskog Saveza. Toranj je preživio do kasnih 2000-ih prije nego što je srušen kako bi napravio mjesta za novu općinsku zgradu.
Osamdesettrogodišnja Leila Khmelidze običavala je sa svog prozora vidjeti toranj za promatranje. Sada gleda na balkone hotela Best Western i Courtyard by Marriott.
Živi u kući sagrađenoj za radnike tvornice obuće, u kojoj je njezin suprug nekoć bio glavni inženjer. "Kad smo se doselili ovamo, u blizini je bila neka šuma, vojno naselje, staze između. Postojali su podzemni tuneli u kojima su se djeca ponekad igrala. Ardagani je nekada bio mnogo veći...i gledala sam kako postaje sve manji i manji", kaže ona.
"Kakva potreba za tim zgradama od 20-30 katova? Batumi je izgubio obraz. Ti hoteli se nikada neće napuniti, ovdje nikad nema toliko turista. Slama mi se srce što je Batumi osuđen na takvu sudbinu", dodaje.
Tijekom godina zajednica u Ardaganiju se promijenila, neki su prodali svoje kuće, drugi su se odselili nakon što su im kuće srušene, a mnogi su umrli. Oni koji su ostali otvorili su kafiće i trgovine u glavnoj ulici, dok su drugi pokušali iznajmiti sobe turistima, boreći se da se natječu sa svim otmjenim hotelima.
"Ništa nije bolje od gradnje i napretka, ali to također ovisi o projektu. Ove visoke zgrade definitivno ne odgovaraju Batumiju. Kuće od dvanaest ili 14 katova s parkovima oko njih -- to bi bilo dovoljno. Ja, na primjer, ne bih mogla živjeti na tako visokim katovima, dobila bih vrtoglavicu", kaže Meskhi.
Građevinski procvat u Ajari koji je započeo 2012. usporio je kada je 2020. izbila pandemija korona virusa. Na vrhuncu procvata vlada je izdavala najmanje 700 građevinskih dozvola godišnje. Tijekom posljednjeg desetljeća u Ajari je izdano 8.317 građevinskih dozvola. Novi Batumi je posebno postao gradilište za hotele, uključujući Courtyard by Marriott visok 40 katova. Orbi Group, gruzijska tvrtka za razvoj nekretnina, tamo je izgradila tri "aparthotela" od 34 do 35 katova i sada gradi Orbi City, projekt od 55 katova. Čak i tijekom vrhunca sezone, čini se da nijedna od zgrada nema mnogo gostiju.
Baš kad se činilo da više nema mjesta za gradnju u Batumiju, gruzijski parlament donio je novi zakon 23. lipnja koji će omogućiti graditeljima u Batumiju da ruše napuštene kuće uz nekoliko ograničenja i grade nove nekretnine do gotovo bilo koje visine. Osim toga, programerima je dopušteno graditi na već postojećim gradilištima i "lokacijama od komunalnog značaja". Nove projekte prvo mora pregledati gradska vijećnica, ali prošlo iskustvo pokazuje da je to samo formalnost, kaže arhitekt Gia Ramishvili, koji je bio savjetnik gradonačelnika Batumija. Samo su je jednom, kaže, u četiri godine pitali za savjet.
Ne očekuje se prekid izgradnje u skorije vrijeme. Čak i ako Generalni plan gradnje Batumija, koji je trenutno u razvoju, bude uskoro odobren, zakon bi i dalje dopuštao tvrtkama da grade do 2027.
Ponekad nove zgrade nisu dobro primljene. Nedaleko od bivše carske vojarne, hotel MJM Panorama s 24 kata, koji bi trebao biti dovršen u prosincu 2023., već zasjenjuje lokalna imanja. Stanovnici su se žalili općinskim vlastima na prašinu i kamenje u njihovim dvorištima od izgradnje. Na upit Radija Slobodna Europa (RSE), MJM je rekao da gradska inspekcija nije otkrila nikakva kršenja standarda.
Unatoč neredu i prašini, svi stanovnici Ardaganija drugačije misle o građevinskom bumu i učinku koji je imao na predgrađe. Neki kažu da se ne bi htjeli seliti, dok je drugima dosta života pod krovovima koji prokišnjavaju u starim zgradama.
Budući da toliko curi voda, u jednoj od kuća ima čak i smokvu koja je izrasla na vlažnom tavanu. U kući sa smokvom živi starija žena koja na pitanje ima li kakve stare fotografije iz susjedstva kaže: "Ne, ali mogu vam pokazati sliku svoje svinje."
Osamdesetjednogodišnja žena, koja se zove Armenija, nekoć je bila ponosna vlasnica Ardaganijevog najpametnijeg praščića Ghutia. Jedan nizozemski turist jednom joj je ponudio 500 dolara za svinju, ali je ona odbila. Njezina kći Anaida pokazuje gdje je Ghutia pokopana. "Baš tamo, gdje je sada McDonalds", kaže Anaida. "Ponekad mislim da je duša naše Ghutije u njihovoj slanini."
Mjesto poznatog McDonald'sa u Batumiju, koji je nekoć bio uvršten na popis najljepših restorana tog lanca, nekada je bilo golemo polje s jezerom ukrašenim fontanama, močvarom i nekadašnjim konjušnicama u kojima su živjele Armenija i Anaida. Armenov otac imao je dva konja i radio je za vojsku, stacioniran u vojarni. Njegova obitelj, Armenija majka i četvero njezine braće i sestara, živjeli su u istoj zgradi. Sada su u ruševnoj kući samo Armenija i njezina kći. Oni su bili među onima koji su s hotelskom grupom MJM potpisali ugovor o stanovanju u novoj zgradi nakon što je njihova srušena.
"Ponekad se pitam kako ti neboderi stoje na močvarnoj zemlji. A ponekad pomislim, možda je bolje živjeti ovdje u ovoj trošnoj kući nego seliti negdje gdje nisi siguran. Ne znam sigurno hoće li rušiti našu kuću ili ne -- inače bih ovdje započela renoviranje," kaže Anaida. "Sada smo zapeli između. Ovo je jedino preostalo mjesto blizu mora, a za njim postoji velika potražnja. Osobno se želim uskoro preseliti. Umoran sam od života ovdje."
Što se tiče Armenije, ona se ne može naviknuti na prometne ulice i promet okolo. Kaže da ju je već tri puta udario auto. “Tražim od Boga smrt, ali mi je neće dati”, šali se.
Iako Neli Kamarova-Shubitidze, koja je odrasla okružena vinogradima i voćnjacima, nikada nije željela živjeti u visokoj zgradi, kaže da su novosti u susjedstvu donijele udobnost u njezin život: "Volim živjeti ovdje. Da budem iskrena, zaboravila sam što grad je nekada izgledao. Sve mi je blizu kuće i ne moram ići daleko."
U prošlosti, davno prije nego što su neboderi dominirali horizontom, orasi iz planinskih područja Ajara i Ardagani plutali bi rijekom i stanovnici bi ih odlazili skupljati. "Voda je bila bistra, a orasi izvrsni, naš poseban okus Ajar", kaže Leila Khmelidze. "Ovo je bilo dobro, vrlo toplo susjedstvo u kojem su svi živjeli, Gruzijci, Rusi, Armenci, mi, Ajarani. Znali smo da to ne može trajati zauvijek - ipak je 21. stoljeće - ali ovo nismo očekivali ”, kaže ona, mašući rukom prema prozoru.
Na pitanje je li nekad imala pogled na more, kaže: "Još se vidi". "Pogledajte", kaže odmaknuvši zastor. U malom prostoru između nebodera i stambene kuće vidi se jasna plava mrlja vode koja se stapa s horizontom.