Šest Leninih mjeseci u izbjeglištvu u Budvi

Lena Kaminska je u Budvu, bježeći od ruske agresije na Ukrajinu, stigla s ćerkom, jednim koferom i gotovo bez novca.

Danas, pola godine kasnije, radi kao vaspitačica, košarkaška trenerica i internet administratorka. U slobodno vrijeme volontira.

U rodnom Kijevu su joj ostali muž i roditelji.

Kad vas snađe zlo, dobri ljudi su ti koji vam daju ruku da ne potonete, kaže za Radio Slobodna Evropa (RSE) Lena Kaminska.

Od kada je stigla u Budvu, zahvaljujući prvenstveno solidarnosti ukrajinske zajednice, bori se da obezbijedi egzistenciju sedmogodišnjoj kćerki Maši

Trudi se da zadrži osmjeh, pa i onda kad kroz suze pomene roditelje i supruga koji su ostali u Kijevu.

U Crnoj Gori nije prvi put, ranije je ljetovala u Budvi.

Nakon početka ruske invazije , sa Mašom je ponovo krenula ka Crnogorskom primorju jer im je prijateljica, Ukrajinka, ponudila besplatan smještaj prvih nekoliko mjeseci.

"Nisam imala ni stan, ni posao. Sve pare koje sam ponijela iz Ukrajine smo potrošile da stignemo do Budve, tako da sam bukvalno tu spustila kofer sa saldom nula", priča Lena.

A Budva je jedan od najskupljih gradova za život u Crnoj Gori, posebno za nekoga ko je preko noći morao da napusti svoj dom, bez ičega. Samo za stanarinu, režije, hranu i ostale izdatke za dijete treba najmanje hiljadu eura mjesečno, priča Lena.

Uporedo radi tri posla - kao vaspitačica, trenerica košarke i internet administratorka. Ipak, to jedva pokriva osnovne troškove.

"Ko nema para, nema šta da traži u Budvi, posebno onaj ko nema gdje da stanuje", priča Lena i dodaje da su mnogi Ukrajinci zato otišli gdje je život jeftiniji, neki su pošli i u druge države, a neki se vratili u Ukrajinu.

Ona je ostala zahvaljujući dobrim ljudima, kaže.

Kada je turistička sezona drastično poskupila cijenu podstanarstva, Leni je jedna druga Ukrajinka povoljno iznajmila stan. A onda je, volontirajući, upoznala sunarodnicu Irinu koja je otvorila edukativni centar kako bi pomogla integraciju ukrajinske djece.

Tu je Lena našla posao.

Brine o dvadesetak djece koji uporedo uče ukrajinski i crnogorski, imaju časove slikanja, programiranja, ali i šaha. Organizuju i tematske večeri, savjetovanja, proslave za djecu i odrasle.

U eduko centru je zadužena i za časove kuvanja, jer je to njena pasija.

"Moja kuhinja, moja pravila", natpis je na njenoj omiljenoj pregači, jer želi da im ukaže da je u kuvanju važna kreativnost i originalnost.

Djecu uči ukrajinskim, ali i receptima internacionalne kuhinje.

Čeka da uskoro bude ugrađen aspirator i dodatna oprema za kuhinju u centru pa će, kaže, pripremati i crnogorske recepte.

"Planiram da uporedo pripremamo ukrajinske i crnogorske specijalitete, da se vidi koliko su slični, a opet različiti. Mirisaće cijela Budva", smiješi se Lena.

Sedmogodišnja Maša je sve vrijeme uz majku.

Nakon školskih obaveza, zajedno odlaze u edukativni centar, a popodne na Lenine treninge. Lena je skoro dvadeset godina igrala košarku u Kijevu, a sada trenira dvije grupe ukrajinske djece od sedam do sedamnaest godina.

Malo slobodnog vremena što joj preostaje, Lena provodi volontirajući.

"Pomažući drugima, pomažeš sebi", kaže.

Volontiranje je ispunjava jer sada ima dovoljno izbjegličkog iskustva da može pomagati Ukrajincima koji su došli posle nje.

"Veoma je važno da imaš prave informacije i da ih podijeliš s drugima, jer su one neprocjenjive za ljude koji započinju život u novoj sredini", smatra Lena.

Obaveze joj, objašnjava, pomažu, jer mnogo posla ostavlja malo vremena za strahove :

"Lakše je preživjeti ovu situaciju kad si stalno zauzet, manji je psihički pritisak jer nemaš vremena da neprestano čitaš o užasima koja se dešavaju u tvojoj domovini".

Pitam Lenu razmišlja li o povratku u Ukrajinu.

Duga pauza. I suze, s osmjehom:

"Vratićemo se. Svaki dan je kao godina, ali izdržaću i vratićemo se".

Lena je jedna od, prema zvaničnim podacima, oko sedam hiljada, uglavnom žena i djece iz Ukrajine, koji su se od početka ruske agresije na tu zemlju, nastanili u Crnoj Gori.