Bez donora nema života – 200 pacijenata u Sjevernoj Makedoniji čeka na transplantaciju

Pacijenti kojima je potreban bubreg najbrojniji su na listi čekanja za organe u Sjevernoj Makedoniji. Većina od oko 1.600 pacijenata na dijalizi čeka transplantaciju bubrega od preminulog donora – neki i decenijama, a neki je nikada ne dočekaju.

U 2025. godini, porodice trojice donora pristale su da doniraju organe.

Bolest joj se pojavila kada je imala osam godina. Sa 16 godina bubrezi su joj potpuno otkazali, pa je stavljena na dijalizu. Srećom, majka joj je bila srodni donor i dala joj je bubreg. Nažalost, taj bubreg je nakon deset godina otkazao, pa je od 2019. ponovo na dijalizi – po četiri sata, tri puta sedmično.

Brankica Razmoska iz Vevčana sada ima 32 godine i život joj zavisi od aparata za dijalizu.

"Dok drugi mladi ljudi planiraju budućnost, mi planiramo terapije. I to je jako teško", kaže ona za Radio Slobodna Evropa (RSE), opisujući golgotu kroz koju prolazi dok čeka transplantaciju bubrega.

Otac joj je preminuo, nema braće ni sestara, pa nema drugog srodnog donora osim majke koja joj je već dala bubreg. Zato je sljedeća transplantacija moguća samo od kadaveričnog (preminulog) donora sa moždanom smrću.

"Mnogo se nadam, svaki dan se nadam da će me jednog dana pozvati na transplantaciju. Moj apel je da doniranjem organa ne gubite ništa – vi poklanjate život. Ako neko izgubi čovjeka, taj čovjek može živjeti u drugom čovjeku – i pomoći mnogo", poručuje Razmoska.

U Sjevernoj Makedoniji ima oko 1.600 pacijenata na dijalizi i 23 centra za dijalizu. Većina njih čeka kadaveričnu (posthumnu) transplantaciju, jer nemaju živog srodnog donora.

Na listi čekanja za organe nalazi se oko 200 pacijenata. Od toga, 165 čeka bubreg, oko 30 im je potrebno srce, a ostalima jetra ili kosti.

Neki pacijenti čekaju decenijama, a dio njih nikada ne dočeka organ, kaže Duško Đorđiev, predsjednik udruženja "Nefron", koje okuplja bubrežne bolesnike.

"Imamo godine kada se uopšte ne rade kadaverične transplantacije, imamo godine kada je taj broj nešto veći, ali u suštini je premalen da zadovolji potrebe pacijenata", kaže Đorđiev.

Regulativa u zemlji predviđa "pretpostavljenu saglasnost" za doniranje organa – odnosno, svako je donor osim ako se tokom života nije izjasnio drugačije. Ipak, nakon moždane smrti, porodica ima posljednju riječ o tome hoće li organi biti donirani.

Život nakon transplantacijeO razlici između života na dijalizi i života s transplantiranim bubregom svjedoči Skopljanka Tanja Pavlovska, koja već 18 godina živi s bubregom od živog donora – svoje tetke.

Iako je više članova porodice obavilo pretrage, samo tetka je bila kompatibilan donor.

"Dijaliza je fizički i psihički težak period. Nakon transplantacije, život mi se vratio u normalu – imam više energije, bolje zdravlje, više aktivnosti, više vremena da posvetim porodici, prijateljima, na posao idem najnormalnije, vratila sam se u kolosijek", kaže Pavlovska.

Smatra da je svijest o doniranju organa nedovoljna i da strah i dezinformacije odvraćaju ljude od ovog humanog čina.

"Mislim da se više treba razgovarati o ovoj temi, da se probudi svijest kod svakog od nas. Pretpostavljam da je najveći problem strah kod ljudi – šta može da se desi. Tetka se osjeća odlično, nema nikakvih posljedica, nadam se da ih neće imati ni ubuduće", podijelila je Pavlovska za RSE.

U 2025. godini donirani organi od tri preminule osobeU 2025. godini bilo je 13 potencijalnih donora organa – osoba koje su doživjele moždanu smrt. Nekoliko ih je isključeno iz medicinskih razloga. Porodice trojice donora pristale su na doniranje organa. Tom prilikom urađene su dvije transplantacije jetre, šest transplantacija bubrega, deset presađivanja kostiju i tri presađivanja mišićno-skeletnih tkiva.

Iste godine obavljeno je i pet transplantacija bubrega od živih donora, a pokrenut je i novi program transplantacije rožnice, pri čemu je presađeno devet rožnica, prema podacima Ministarstva zdravstva.

U 2024. i 2023. godini bilo je po dva donora sa moždanom smrću i još šest živih donora organa. Kadaverična transplantacija ostaje izazov – kada porodice odbiju doniranje organa svog bližnjeg, to frustrira i ljekare.

"Kada mi kao koordinatorski tim obavimo sve testove, dijagnosticiramo moždanu smrt, procijenimo organe, zaključimo da imamo potencijalnog donora koji bi dao život za nekoliko pacijenata, a suočimo se s odbijanjem porodice – tu smo zaista nemoćni. Mi smo zakonski obavezni da poštujemo želju porodice, koja ima pravo da da ili ne da saglasnost", kaže prof. dr. Biljana Kuzmanovska, nacionalna koordinatorica za transplantaciju, za RSE.

Suprotna je situacija kada ljekari dobiju saglasnost.

"To su veoma emotivni trenuci i za nas i za porodice. Mi stojimo pred jednim vulkanom dobrote. Kada vidite pred sobom ljude koji gube nekoga ko im je najdragocjeniji u životu, a pristaju da daju dio tijela svog najmilijeg da živi u tijelu ljudi koje neće znati, možda ih nikada neće upoznati... to vas zaista mijenja. Evo, mene mijenja", kaže doktorica Kuzmanovska.

Ljekari su ponosni što kod pacijenata nije bilo komplikacija nakon transplantacija, kaže doktorica Kuzmanovska.

Za 2026. godinu tim za transplantaciju priprema uvođenje još jedne metode – presađivanje jetre od živog donora. Zakonski okvir je spreman, a hoće li se takva transplantacija raditi u Sjevernoj Makedoniji zavisi i od toga hoće li biti donora.

Za 50 godina u Sjevernoj Makedoniji oko 510 transplantacijaSjeverna Makedonija ove godine obilježava 50 godina od prve transplantacije bubrega, urađene 1975. godine – medicinski uspjeh koji, prema udruženju "Nefron", pokazuje da je zemlja davno uhvatila korak sa savremenim zdravstvenim sistemima.

Međutim, ocjenjuju da broj transplantacija nije dovoljan.

"Imamo zemlje u regionu, poput Hrvatske, koje za godinu i po urade onoliko transplantacija koliko smo mi uradili za 50 godina. U svijetu već postoje i re-transplantacije. Kod nas to nije slučaj jer imamo premalo organa, a previše pacijenata na čekanju. Stvarni broj ljudi koji čekaju organe veći je od broja na listi, jer u odsustvu kadaverične transplantacije pacijenti ne rade potrebne pretrage i tipizacije – unaprijed znaju da u bliskoj budućnosti ne mogu dobiti organ, a pretrage koštaju vrijeme i novac", kaže Đorđiev.

Prema njegovim riječima, neophodna je kontinuirana, cjelogodišnja aktivna kampanja za podizanje svijesti o doniranju organa i proširenje ili izgradnja novog Centra za transplantaciju, koji ne radi otkako je tokom pandemije služio kao kovid-centar.

Nacionalna koordinatorica Kuzmanovska najavljuje da se Centar renovira i da će imati pet boksova i dio za dijalizu. Također, od sada će pacijenti sa moždanom smrću moći biti identifikovani i na intenzivnoj njezi u GOOB "8. septembar", za razliku od dosadašnje prakse kada se to radilo samo na Klinici za anesteziju, reanimaciju i intenzivno liječenje (KARIL).

Pripremaju se i izmjene zakona o transplantaciji kojima će se omogućiti da živi donori organa budu i prvi rođaci. Do sada je to bilo ograničeno na majku, oca, brata, sestru, babu, dedu, ujaka, strica, tetku, djecu i unuke.