Donatori otišli, mine ostale: BiH ostaje bez pomoći za deminiranje

Ermin Jusufović je 1997. godine, kao tinejdžer, nagazio na protivpješadijsku minu, smrtonosni ostatak nakon okončanja rata u Bosni i Hercegovini dvije godine ranije, i u trenu ostao bez noge.

Gotovo tri decenije poslije, i dalje živi u Devetaku kod Lukavca, na sjeveru BiH, gdje se minska polja nalaze na svega nekoliko stotina metara od kuća.

"Strašna je tragedija kada neko izgubi ruku, nogu ili život. Porazno je da, poslije više od tri decenije, i dalje govorimo o istom problemu", kaže Jusufović za Radio Slobodna Evropa.

U BiH još oko 90.000 ljudi živi u područjima u kojima postoji opasnost od mina. U zvaničnim podacima se navodi kako je 770 kvadratnih kilometara u zemlji i dalje kontaminirano minama i eksplozivnim ostacima rata.

Na deminiranje je do sada uloženo gotovo milijardu maraka (oko 500 miliona evra), od čega su dvije trećine novca dali strani donatori i međunarodne organizacije.

No, taj proces bi mogao biti u potpunom zastoju nakon što su dosadašnji finansijeri obustavili podršku, upozoravaju iz Centra za uklanjanje mina (BHMAC), jer pažnju, kako navode, preusmjeravaju ka Ukrajini i Gazi.

Za potpuno okončanje deminiranja potrebno je još oko 250 miliona eura, novca za koji u ovom trenutku nema osiguranog izvora finansiranja.

Istovremeno, Bosna i Hercegovina priprema zahtjev za produženje roka svoje međunarodne obaveze da zemlju očisti od mina, koji ističe u martu 2027. godine.

Taj zahtjev, u skladu s međunarodnom protivminskom konvencijom, poznatijom kao Ottawa Treaty, BiH mora uputiti već u martu ove godine.

Zašto donatori odustaju?Do sada su podršku procesu deminiranja u Bosni i Hercegovini obustavile Švedska, Japan, Švajcarska, Njemačka i Norveška — zemlje koje su godinama bile među ključnim osloncima u uklanjanju mina, dok su SAD i dalje prisutne.

Iz ambasada tih zemalja nisu odgovorili na upit RSE o razlozima prestanka finansiranja.

Direktor Centra za uklanjanje mina u Bosni i Hercegovini Enis Horozović kaže za Radio Slobodna Evropa da su posljednje povukle podršku upravo tokom 2025. godine, Njemačka i Norveška.

"Prva stvar koju su naveli je da nisu zadovoljni brzinom kojom se vrši deminiranje u BiH, jer je već 30 godina od rata prošlo. Uložili su mnogo novca, a domaće institucije, po njihovom mišljenju, ne izdvajaju dovoljno", rekao je Horozović, dodajući da su Švajcarska i Njemačka već preusmjerile dio budžeta ka Ukrajini.

"Čak su neke firme dolazile u BiH da testiraju opremu za deminiranje, jer je kod nas mirna situacija i mogu bezbjedno testirati nove tehnologije koje kasnije plasiraju na tržište. Procjene govore da će deminiranje Ukrajine koštati između 150 i 200 milijardi eura. To su ogromna sredstva", ističe Horozović.

Eksplozija koja je promijenila životNesreća koja je obilježila život Ermina Jusufovića dogodila se 19. maja 1997. godine, dok je s bratom i majkom radio na porodičnoj zemlji u blizini nekadašnje linije razdvajanja dvije vojske.

"Postojao je utabani puteljak koji smo koristili. Sve je bilo zaraslo, a mi nismo primijetili opasnost. U jednom trenutku osjetio sam da sam propao pod lijevom nogom. Nisam odmah shvatio da je mina", prisjeća se za RSE.

Uslijedila je eksplozija mine PROM-1, koja se aktiviranjem izbacuje uvis prije detonacije.

"Mozak pokušava da pronađe objašnjenje. Rat je bio završen. Nisam mogao odmah shvatiti da sam nagazio na minu. Bio sam potpuno nepokretan", kaže Jusufović.

Teško povrijeđen, ostao je ležati dok mu u pomoć nisu pritrčali brat i komšije.

Nakon dugog oporavka i ogromne podrške porodice, Ermin je danas reprezentativac Bosne i Hercegovine u sjedećoj odbojci i osvajač brojnih medalja.

"Sport mi je pomogao da se vratim životu. Imao sam sreću da upoznam prave ljude u pravo vrijeme i da imam podršku porodice", kaže.

Ipak, upozorava da opasnost i dalje postoji.

Table upozorenja su, kaže, na mnogim mjestima oštećene ili uklonjene, a mlađe generacije nemaju stvarnu predstavu o riziku.

"Moja djeca gledaju moju protezu i ožiljke, pa su možda svjesnija. Ali mnoga djeca danas nemaju pojma šta znači nagaziti na minu. Organizuju se radionice po školama, ali pitanje je koliko to dopire do njih", kaže on.

Poseban problem vidi u sve popularnijem planinarenju i kretanju po nepristupačnim terenima, uključujući brdska područja u okolini Lukavca.

"Ljudi misle da znaju gdje su bile linije i rovovi. Nažalost, često ne znaju. Opasnost je i dalje velika", upozorava.

Prema zvaničnim podacima, od 1996. godine do danas od mina i drugih ekslozivnih naprava zaostalih u ratu, stradala je 1781. osoba, od čega je 626 smrtno stradalih.

Posljednji smrtni slučaj dogodio se u septembru prošle godine u naselju Hodžići kod Doboja, gdje je život izgubio devetnaestogodišnji mladić Mehmed Hasanamidžić.

Srebrenica kao 'ogledalo zastoja'U Srebrenici, na istoku BiH, i danas postoji opasnost od mina.

Gotovo trećina stanovništva i dalje živi u neposrednoj opasnosti od mina, ističe za RSE načelnik odjeljenja za društvene djelatnosti u toj opštini Adem Mehmedović.

"Imamo 78 aktivnih minski sumnjivih površina na teritoriji od 530 kvadratna kilometra. Posljednjih godina nije bilo ozbiljnijeg deminiranja, radilo se sporadično, često kad je bilo donatorskih sredstava", rekao je Mehmedagić.

Posljednja veća operacija deminiranja, kaže, bila je prije četiri godine.

Institucije u BiH 'ne shvataju ozbiljno opasnost od mina'Za Željka Volaša, predsjednika Organizacije amputiraca "Udas" iz Banje Luke, problem je dvostruk, spor i neujednačen proces deminiranja, ali i nedostatak sistemske brige za žrtve.

"To je ozbiljan problem koji nismo shvatili ozbiljno. Nismo iskoristili dobru volju donatora i međunarodne zajednice. Svaka mina koja je danas u zemlji je potencijalno novo stradanje. Nemamo kapacitete da stvarno razumijemo šta znači obilježeno minsko polje i kako se incidenti dešavaju. Ne priča se o uvođenju novih tehnologija, ne priča se o novim načinima deminiranja. Kao da sve stoji kao prije dvadeset godina", naveo je Volaš.

Produženje roka kao 'standardna procedura'BiH je postavila kraj marte naredne godine kao rok da se zemlja potpuno deminira.

Međutim, vlasti će tražiti njegovo produženje. Ključni problem ostaje finansiranje.

U BHMAC-u rješenje vide u usvajanju novog Zakona o deminiranju.

"Predložen je model u kojem domaće institucije izdvajaju dva promila budžetskih sredstava na nivou entiteta i države, što iznosi oko 30 miliona maraka (15 miliona evra) godišnje. To bi bilo sasvim dovoljno da nadomjesti donatorska sredstva", poručuje direktor BHMAC- a.

Zakon je bio u javnoj raspravi, a o njemu svoje mišljenje treba dati i Savjet ministara BiH.

U slučaju da zakon bude usvojen, proces deminiranja bi se mogao završiti u narednih osam do devet godina.

Bez njegovog usvajanja, kako procjenjuju u BHMAC-u, teško je očekivati da se deminiranje završi prije 2045. godine.

Prema posljednjim podacima, novca za deminiranje trenutno ima za ovu i narednu godinu.