Žene u otporu: Iskustva iz Irana, Afganistana, Ukrajine i Srbije

Mnogo je teško za Rahu da kaže kako se osjeća ovih dana. Reći da je dobro djeluje kao laž, a ako kaže da se ne osjeća dobro djeluje kao predaja, priča ona za Radio Slobodna Evropa u rijetkim momentima dostupne internet konekcije u Teheranu.

Dani su joj ispunjeni ratnom anksioznošću i pitanjima šta slijedi dok se Iran nalazi usred rata, a dugogodišnji vrhovni lider zemlje Ali Hamnei je ubijen u zajedničkoj američko-izraelskoj operaciji.

Pod njegovim političkim i vjerskim autoritetom žene su živjele pod zakonom koji ih obvezuje na nošenje hidžaba, diskriminacijom i kako navode Ujedinjene nacije, premlaćivanjem i mučenjima ukoliko bi protestovale.

"Smrt Hamneija u meni nije izazvala nikakav poseban osjećaj, ni radost ni tugu", kaže Raha, čije je ime promijenjeno iz sigurnosnih razloga. "Jedina rečenica koja mi je pala na pamet nakon što sam pročitala vijest bila je: Umro je i ispunio jednu od svojih želja, ali je uništio naše - i za to nikada nije odgovarao."

Umjesto olakšanja, kaže da je dominantna emocija među mnogim ljudima koje poznaje anksioznost zbog onoga što dolazi. "U ovom trenutku iskreno sam zabrinuta za budućnost Irana i njegovog naroda", kaže.

Mnogo je toga što je ova zemlja od 93 miliona prošla u samo nekoliko mjeseci. Od napada, pa do odmazde ali i široko rasprostranjenih protesta koji su pokrenuli nezabilježeno nasilje i ubistva nekoliko hiljada demonstranata.

Raha je bila među onima koji su na ulicama zahtijevali promjene u Iranu i na pojedinim lokacijama žene su, kaže, bile brojnije od muškaraca.

Žene su također bile u prvim redovima protesta 2022. godine koji su izbili nakon smrti Mahse Amini, 22-godišnje žene koja je umrla u policijskom pritvoru jer je uhapšena zbog navodnog nepravilnog nošenja hidžaba. To je bio trenutak kada je rođen pokret "Žena, život, sloboda". U znak protesta žene su šišale kosu, izlazile na ulice, ubijane su i hapšene.

Ali danas je javni život drugačiji, smatra Raha. Kako ona vidi žene sve češće hodaju bez obaveznog hidžaba, čak i u kvartovima koji su se nekada smatrali konzervativnim uporištima.

"Postoji trenutak", kaže Raha, "kada shvatiš da nisi sama. Niko ne reaguje jer ne pokrivaš kosu. Niko te ne suočava s tim. To je važno."

Za nju je obavezni hidžab dugo bio jedan od najjasnijih simbola kontrole Islamske Republike. Ta vlast je, vjeruje ona, već oslabila u društvu, čak i ako i dalje postoji u pravnom sistemu.

"Bez obzira koliko čitate o Iranu", kaže Raha, "udisati ovaj zrak je drugačije." A u tom zraku, usred neizvjesnosti i straha, žene nastavljaju pružati otpor i nadati se boljoj budućnosti.

Kako zadržati nadu u Afganistanu?Iran nije sam u tome. Širom svijeta u sukobima i političkim krizama žene sve više istupaju, učestvuju u protestima, organizuju tajne škole, pridružuju se vojsci i predvode pokrete za promjene.

A nigdje situacija nije teža za djevojke i žene nego u Afganistanu u kojem su im skoro sva prava oduzeta. Kada su se u avgustu 2021. talibani vratili, ženama je prvo uskraćeno pravo na srednje i visoko obrazovanje, zabranjen im je rad u različitim sektorima, a obavezno nošenje hidžaba ponovo je uvedeno. Danas im je čak uskraćena i mogućnost liječenja kod doktora osim ako nije ženskog spola, a njihovo kretanje je ograničeno.

Pogledajte: Kako su žene u Afganistanu ostale bez prava?U takvom represivnom okruženju jedna žena podučava djevojčice. U tajnosti.

Nakon što je njoj i njenoj sestri uskraćena mogućnost studiranja, Farishta, koja je bila na prvoj godini univerziteta, odlučila je pokrenuti obrazovni program daleko od pogleda talibana.

"Željela sam da djevojčice osjete da još uvijek postoji nada", kaže. "Da se te stvari mogu promijeniti i da će naše škole ponovo biti otvorene."

Danas kada djevojčica završi šesti razred, završeno je i njeno obrazovanje. UNESCO navodi da više od 2,2 miliona djevojčica i žena ne može pohađati školu.

Neke od njih su Farishtine učenice.

Uče matematiku, engleski i druge predmete. U tajnosti jer bi, ako bi talibani saznali, morala zatvoriti školu. Ali ima podršku lokalnog stanovništva koje želi da njihove kćeri uče i nakon šestog razreda. Neke od njih su tinejdžerke koje su se udale jer nisu išle u školu. Jedna od njenih učenica, objašnjava, je trudna i još uvijek dolazi na čas odlučna da uči.

"Ona želi studirati kako bi postala neko u budućnosti. Samo zamislite, šta bi učenica šestog razreda mogla postati u budućnosti?" pita Farishta. "Ali želim da zadrže nadu da, čak i ako danas uslovi nisu povoljni, sutra se to može promijeniti i ne bismo trebali gubiti vrijeme niti nadu u bolju budućnost."

U najnovijem izvještaju o stanju ljudskih prava širom svijeta Human Rights Watch (HRW) ističe se da su tokom prošle godine talibani produbili represiju „pojačavanjem ograničenja prava žena i djevojčica“. U septembru su univerzitetima zabranili da predaju prema knjigama koje su napisale žene.

Jedina stvar koju Farishta danas želi reći talibanima jeste da otvore škole.

"Djevojčice sjede kod kuće bez ikakve svrhe. Porodice ih udaju."

Zabrana, napominje, ih ne sprječava da žele učiti, ali uprkos njenom naporu da ih podučava smatra da je formalno obrazovanje neophodno. "Da bismo imali doktorice, inženjerke i profesionalke koje rade u drugim sličnim oblastima za razvoj naše zemlje."

Ukrajinska majka na prvoj linijiFarishta je bila studentica koja je postala učiteljica. I na drugim mjestima zbog previranja u svojim zemljama, žene također preuzimaju uloge koje nikada nisu očekivale - uključujući i na bojnom polju. Katerina Zarembo bila je ukrajinska istraživačica, književnica i majka četvero djece prije ruske invazije na Ukrajinu. Onda je postala bolničarka na bojnom polju.

Kada je rat počeo otišla je u Njemačku sa djecom, ali se kasnije vratila i postala paramedičarka. Danas je dio Oružanih snaga Ukrajine.

"Od početka sam osjećala da je moje mjesto u ratu. Ali je moja kćerka na početku invazije bila veoma mala. Kako je rasla, to uvjerenje je postajalo sve jače. Vidjela sam primjere drugih žena i na kraju sam jednostavno shvatila da za mene nema drugog pravca."

Njen suprug također aktivno podržava vojsku, ali porodica je imala određene brige i pitanja, no svi su shvatili da "nema drugog načina". Za njenu stariju djecu, objašnjava, bilo teško prihvatiti novu ulogu njihove majke.

"Nadam se da će se razumijevanje za ono što radim i zašto to radim kasnije ukorijeniti. Djecu ne odgajamo riječima nego djelima i vjerujem da će kasnije zaista razumjeti."

Procjenjuje se da je širom svijeta tokom prošle godine 676 miliona žena živjelo unutar 50 kilometara od smrtonosnog sukoba, prema izvještaju Instituta za istraživanje mira iz Osla.

Od početka rata u Ukrajini mnoge žene pružaju humanitarnu pomoć, zalažu se za prava žena, bore se protiv deportacije djece ili se pridružuju vojsci. Podaci od prošle godine pokazuju da više od 70.000 žena služi u Oružanim snagama Ukrajine.

Prije rata Katerina je pisala knjige. Danas ne može zamisliti povratak istraživanju ili pisanju naučnog rada.

"Ne mogu to ni zamisliti u ovom trenutku. Jednostavno služim kao borbena bolničarka, majka i supruga."

Sada radi iz bunkera i studira medicinu na daljinu. Vjerovatno neće ostati u vojsci nakon što Ukrajina pobijedi u ratu kaže. Možda napiše knjigu, ali je prethodni profesionalni život više ne zanima. Jer sada više nije riječ o karijeri nego o pozivu, o služenju.

"Jer spašavanje ili pomaganje ljudima, to je moj poziv", objašnjava Katerina. Možda će raditi u hitnoj pomoći dodaje. "Kada govorimo o povratku iz rata, čini mi se da su naše generacije, koje su tako dugo živjele kroz rat, u tom smislu zaista sve ‘izgubljene’. Nikada se nećemo u potpunosti vratiti."

Njihov zadatak je, kako objašnjava, da kroz to prođu najbolje što mogu.

"Mislim da mi je postalo još važnije služiti ljudima i boriti se protiv nepravde."

Kada pokret krene od pojedinacaDo nedavno, Jelena Kleut bila je profesorica komunikologije na Univerzitetu u Novom Sadu u Srbiji. Sada, nakon dvije decenije predavanja, umjesto u učionicu, ide na proteste i podnosi tužbe.

Nakon što nije izabrana u zvanje redovne profesorice u januaru joj je uručena odluka o prestanku radnog odnosa, što je pokrenulo talas protesta i osuda građana i akademske javnosti.

Dok Senat univerziteta tvrdi da je sve urađeno u skladu s pravilima, oni koji se protive toj odluci vjeruju da je zakon zloupotrijebljen i da je Kleut otpuštena jer je javno podržala studentske proteste zbog smrti 16 ljudi u padu nadstrešnice Željezničke stanice u Novom Sadu. Ona također vjeruje da je to bio jedan od okidača. Jedan od razloga, vjeruje, jeste zbog njenih kritika napada na novinare. Ali vjeruje da je najakutnije bila podrška studentima.

"Mislim da je on namjerno osmišljen i kao čin koji treba da zaboli sve studente i one koji su, da kažem, moji, koji su sedeli baš u mojim učionicama, na mojim predmetima", kaže Kleut.

Nesreća je pokrenula talas masovnih antivladinih protesta širom Srbije uz optužbe da je sistemska korupcija dovela do nesreće. Vlasti odbacuju krivicu za nesreću i odbijaju raspisati izbore.

Sada, kao što je ona podržavala studente, oni sada podržavaju nju i protestuju protiv odluke o otkazu. Više od 1200 profesora također je stalo uz nju.

"Podrška studenata i dalje me hrabri i bodri da ne posrnem i pomislim da je sada kraj. Naprotiv, sad nekako možda imam još više energije da učestvujem u njihovim protestima."

Danas njeni dani izgledaju potpuno drugačije. Novi semestar počinje i po prvi put u 20 godina ona neće učestvovati u njemu. Njen život se također mnogo promijenio od početka protesta.

"To je bio tako dramatičan događaj za Novi Sad da nas je sve ostavio onako kao kad vas neko udari snažno u stomak, pa ostanete bez daha. Ali onda iz tog jednog stanja neverice i šoka su studenti doneli jednu neverovatnu nadu da neko drugačije društvo može da postoji u ovoj zemlji."

Život je nakon 1. novembra 2024. postao usmjeren na aktivnosti pomoći i podrške studentima. Zatim su počela hapšenja, vlasti su postale represivnije, a protesti protiv vlade su se nastavili. I, kako Kleut kaže, sve je to bacilo sjenu na privatne i profesionalne živote. Ali uprkos svemu ona vjeruje da odluka koju je donijela, kao i drugi učesnici blokada i protesta, doprinose promjeni sistema.

"Sve je krenulo od pojedinaca koji su rešili da nešto svoje žrtvuju. Bilo svoju bezbednost, bilo svoj posao u konačnici."

Nastavlja ići na proteste, podnosi tužbe protiv univerziteta i polaže nadu u pravosudni sistem. Svjesna je, kaže, da je pred njom duga pravna bitka. Zajedno sa svim ostalima koje tek dolaze.

Rat je antiljudski fenomenDo najnovijih napada, Raha nikada nije mogla zamisliti da bi Teheran mogao postati bojno polje. Sada svaki zvuk donosi strah od novih bombi.

Prošla je sedmica od prvog napada na Iran koji je naveo Islamsku Republiku da uzvrati napadima na američke baze širom Bliskog istoka. Život je u Iranu već bio težak, kaže Raha, a rat je sada dodao još jedan sloj neizvjesnosti.

"Rat je u suštini antiljudski fenomen", kaže. "A kada rat traje, nejednakosti koje već postoje postaju još jače."

Ekonomske i društvene teškoće dovele su Irance na ulice krajem prošle godine zahtijevajući promjene. Tokom protesta Iran je ušao u digitalni mrak i prema američkoj organizaciji za ljudska prava HRANA više od šest hiljada demonstranata je ubijeno dok je više od 25 hiljada povrijeđeno tokom obračuna vlade s protestima.

U takvim uslovima, privatni život i planiranje postaju sporedni prioritet. Kao i kod profesorice iz Srbije, svakodnevni život fokusiran je na nešto drugo. Sve je suspendovano u neizvjesnosti, dodaje Raha. Ipak se vraća ideji jednakosti i kaže da svaki mali čin koji žena učini kako bi svoj položaj u društvu približila muškarcima "postaje dio veće borbe."

Ako politička promjena ikada dođe, vjeruje da se od žena ne smije ponovo tražiti da budu sklonjene u ime stabilnosti.

Međunarodni dan žena dolazi u vrijeme kada su pravosudni sistemi pod pritiskom, a sukobi, represija i političke tenzije slabe vladavinu prava.

Svijet se suočava sa najvećim brojem aktivnih sukoba od 1946. godine, kažu iz Ujedinjenih nacija, što stvara do sada neviđene rizike i patnju za žene i djevojčice.

A one imaju pravo da žive u sigurnosti i miru, oslobođene od nasilja i diskriminacije, kaže za RSE Sarah Hendriks, direktorica za politike u UN Women.

"Sukobi i krize dramatično produbljuju jaz u postizanju pravde za žene i djevojčice, uključujući način na koji je zaštita žena i djevojčica često kritično potrebna, a ipak često odsutna."

Rezultat je da žene i djevojčice imaju samo 64 posto zakonskih prava muškaraca kažu iz UN i naglašavaju da je potrebno raditi na okončanju nekažnjivosti, odbrani vladavine prava i postizanju jednakosti u svakoj sferi života.

*Saradnja: Asja Hafner, Malali Basir, Yevheniia Rusetska