IN MEMORIAM Zdravko Tomac najbolji je simbol tragike i turbulencija u hrvatskom društvu
PIŠE VLADO VURUŠIĆ - Umro jedan od ključnih ljudi Račanova SDP-a, bivši komunist i ateist koji je postao gorljivi vjernik i nacionalist
Čudni su putevi Gospodnji. Nevjerojatni. Neshvatljivi - možda se tom kratkom izjavom na najbolji način može oslikati neordinarni životni put jednog od najznačajnijih, najkoloritnijih, najneobičnijih, moguće i najkontroverznijih likova, među velikom konkurencijom, na novijoj političkoj sceni Hrvatske - Zdravka Tomca.
Riječ je o političaru i čovjeku koji nije ljude ostavljao ravnodušnima i koji je izazivao prijepore, čuđenja i dvojbe svojim političkim i životnim preobraćenjima, toliko svojstvenima hrvatskom političkom trenutku u posljednjih 30 godina.
Zdravko Tomac umro je nakon kratke bolesti 4. siječnja 2020. godine u istoj bolnici, u zagrebačkoj Dubravi, u kojoj je svoj životni put okončao i prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, čovjek kojega je Tomac u jednom odlučnom trenutku hrvatske povijesti i politike počeo slijediti zamijenivši ga, nekritički, za neke svoje prijašnje idole i zvijezde vodilje. Zdravko Tomac nije, ako ništa drugo, bio od onih koji su svoje nakaradno mijenjanje političkog kaputa naplatili ili, pak, nekome time naudili.
Ne. Zdravko Tomac, koliko se zna, učinio je to iz nekih svojih uvjerenja, koje možemo sada preispitivati. Konačno, malo tko je i znao da je u bolnici i da mu se bliži neizbježni kraj, čak ni portali ili pokreti i udruge, koji su ga prigrlili kao "zabludjelog sina koji se vraća kući", pa ni oni poznati političari koje je "izmislio", poput Milana Bandića kojemu je bio mentor, nisu o tome govorili.
Umro je pomalo zaboravljen, odbačen, iako će ostati upamćen - možda ne s pravom - i kao simbol promjenjivosti u promjenjivom svijetu, premda su ga mnogi nadmašili i prebacili, a nisu imali tako značajnu ulogu poput njega. Htio je mijenjati sve, pa i svoju biografiju, ali nije bježao od svojih "zabluda", kako je govorio, jer se nisu baš mogle samo tako prebrisati.
Zdravko Tomac bio je čovjek svog i našeg vremena, kakvo god ono bilo, i najbolji simbol tragike i turbulencija u hrvatskom društvu, po onom vicu - ja sam uvijek isti, ali se političke okolnosti oko mene mijenjaju. Zato neka na Tomca kamen baci prvi onaj koji nije griješio, iako će, dojam je, ostati odbačen od svih - i od svojih bivših prijatelja i kolega, a pogotovo od ovih današnjih. Htio je biti, a to je i znao govoriti, primjer i žrtva te naše nedorečene i potrošne nacionalne kvazipomirbe.
Zdravko Tomac bio je dijete i produkt režima kojemu je s njegovim padom polako okretao leđa. Rođen 1937. godine u Garčinu kod Slavonskog Broda, zapravo bi tamo ostao da mu novi režim socijalizma, koji je došao na krilima velike ratne pobjede, nije pružio mogućnost nade, školovanja i probitka. Bio je čovjek onog doba koji je iskoristio sve ondašnje blagodati. Mlad, pametan i školovan, još i s partijskim vjetrom u leđima, napredovao je i rastao u karijeri. Iako nije bio baš aktivni dio Hrvatskog proljeća (nije pao sa Savkom i Tripalom), sudjelovao je u radu na ključnom Ustavu iz 1974. godine.
Poslije je pokušao sebi pripisati ulogu proljećarske žrtve, ali bespotrebno. Nije bio. Štoviše, bio je šef kabineta jednog od prvoboračkih komunističkih hrvatskih političkih kadrova Jakova Blaževića kojemu je čak napisao i biografiju "Tražio sam crvenu nit". Poslije se, opet, nije u potpunosti odrekao Blaževića, ali je nastojao, nepotrebno, umanjiti svoju ulogu i funkciju. No među prvima je u tjedniku Danas upozoravao na opasnost od pojave Slobodana Miloševića i njegovih planova, a na nikad završenom 14. kongresu SKJ, kao delegat SKH, bez razmišljanja je poslušao Ivicu Račana i napustio zasjedanje. Ostao je uz Račana sve do 2003. kada gubitkom izbora napušta SDP.
U teškim ratnim vremenima, kao čovjek od velikog Račanova povjerenja, bio je potpredsjednik Gregurićeve ratne Vlade nacionalnog jedinstva 1991. godine i tu se očarao Tuđmanom kao što je nekad bio očaran Titom. Skrenuo je jako udesno, pa i kadšto groteskno, kao bivši komunist i ateist. No rekao je i da je spoznao Boga kada je nakon prometne nesreće ležao na rubu života i smrti. Imao je ukazanje, i to ga je promijenilo. "Postupno sam shvaćao da je komunizam prevara i počeo sam se mijenjati", govorio je u svoju obranu. U poznoj životnoj dobi napustio je, kaže, lažne zvijezde vodilje i pronašao istinsku zvijezdu vodilju u Isusu Kristu.
Na izborima 1997. čak se kandidirao protiv Franje Tuđmana. Iako je on, svjesno, samo popunjavao kvotu, da izbori ne budu sramotni, ipak je dobio impresivnih gotovo pola milijuna glasova. Bili su to njegovi zvjezdani trenuci, koje nitko ne pamti, a ponašanje na 14. kongresu i mjesto u Vladi 1991. godine te mistično doživljavanje Boga smatrao je svojim životnim uspjesima.
Doduše, nije bio isključiv. Rado je komunicirao s medijima, dok su ga htjeli. Iako su ga nekada smatrali političkim ridikulom, ostao je skroman i nosio teški kamen preobraćenika na svojim leđima i u duši, s kojim, vjerovao je, ide na račun svom Stvoritelju.
Plenković: 'Zdravko Tomac ostavio je veliki trag u hrvatskoj politici'