KAKO JE ODRASTANJE MILANOVIĆA ODREDILO KAO OSOBU Na Trnju se zbog tučnjava naučio boriti za sebe
Zoran Milanović je rođen 1966. u Zajčevoj bolnici u Zagrebu i u privatnim razgovorima redovito ističe kako je odrastao na zagrebačkom asfaltu. U to vrijeme Stipe i Đurđica bili su podstanari u Kraljevićevoj ulici u Maksimiru, a kada je Zoran imao šest mjeseci, preselili su se u novosagrađenu četverokatnicu na Knežiji. No, već 1970. Milanovići su se ponovno selili, ovaj put u Nalješkovićevu 39 na Trnju, stotinjak metara udaljenu od današnjeg McDonald’sa na Slavonskoj aveniji. Odmah prekoputa zgrade nalazi se Rekreacijsko-sportski centar Kruge, a Osnovna škola Marina Držića udaljena je nepune tri minute hoda.
Djetinjstvo je proveo u Trnju, u opasnom kvartu, poznatom po tučnjavama maloljetnika. Iako nije bio dio takvog miljea, i sam je nekoliko puta sudjelovao u sukobima, što ga je vjerojatno i motiviralo da poslije počne trenirati boks.
Trnje je u sedamdesetima bilo jedan od najopasnijih gradskih kvartova, poznat po lokalnim “štemerima” koji bi, najčešće iz zabave, premlatili pridošlice. Treba reći da je u to vrijeme bilo teško baš svaki put izbjeći sukob u ovom dijelu Zagreba, gdje su se miješala djeca starosjedilaca, uglavnom siromašnih radnika, s djecom vojnih lica, policajaca i došljaka iz ruralnih krajeva, kao što su bili Milanovići. Ulične tučnjave bile su česte, a on ih nije izbjegavao. Unatoč tome bio je dobar učenik, bavio se raznim sportovima i nastupao za reprezentaciju Osnovne škole Marina Držića. Još u osnovnoj školi naučio je engleski i ruski, a poslije i francuski jezik.
Selidba u centar
Onda je na red došla srednja škola i trnjansku je mikrosredinu zamijenio najuži gradski centar, a 1982. Milanovićevi su se opet preselili, ovaj put u Ulicu grada Gualdo Tadino na Svetom Duhu. U tadašnjem srednjoškolskom sustavu pohađao je Centar za upravu i pravosuđe (CUP), sredinom 80-ih jednu od elitnih zagrebačkih škola. CUP se nalazio u Gundulićevoj i sadašnjem Muzeju Mimara na Rooseveltovu trgu, a u Milanovićevoj generaciji pohađali su ga i Emil Tedeschi, vlasnik Atlantic Grupe, kao i deseci današnjih odvjetnika, sudaca, bankara i uspješnih poslovnih ljudi.
Bila je to škola u koju su se upisivala djeca tadašnje društvene elite, a većina je odlazila studirati na Pravni fakultet stotinjak metara dalje. Bio je to potpuno drukčiji milje od trnjanskog, okruženje tadašnje socijalističke elite, koja je poslije nastave odlazila na piće u Kavkaz i Zvečku. Gotovo svi su poslije upisivali studij, a dobar dio njih postigao je zapaženu karijeru. I Milanović je 1986. upisao studij prava i postao jedan od najboljih studenata.
Otprilike na sredini studija, 1987., Milanović je - na užas svojih roditelja - počeo trenirati boks. Međutim, onima koji ga poznaju to nije nimalo čudno. Zoran Milanović je individualac, a ta se njegova crta najbolje očituje u sportovima u kojima je najbolji: boksu, trčanju, biciklizmu i stolnom tenisu. Osim stolnog tenisa, koji čak i na običnom treningu zahtijeva protivnika, u sva tri ostala sporta čovjek je posve sam i u duelu sa sobom ispituje granice vlastitih mogućnosti. U takvim situacijama, to je onaj iskonski Zoran Milanović, svojevrsni fanatik fizičkog, koji do krajnjih granica izdržljivosti trči ili biciklira.
U svakom slučaju, Milanović je 1987. otišao k Milanu Richteru, koji je u prošlosti bio trener Željka Mavrovića, ali za Milanovića boks je predstavljao način ispucavanja energije i nikada nije nastupio na službenim natjecanjima. No, često je sparingirao profesionalnim boksačima, a kasnije je kupio i vreću za boks, na kojoj je vježbao u stanu. Dvorana za treninge nalazila se pokraj crkve na Svetom Duhu, u blizini tadašnjeg stana, tako da nije trošio vrijeme ako bi odlučio otići na vježbanje. Poslije pet godina zaključio je da mu se više ne da i jednostavno je napustio Richtera i ekipu. Uostalom, postao je pravnik i morao se baviti ozbiljnim poslovima.
Natjecanje u Haagu
Na početku četvrte godine Milanović je odlučio pokušati postati dio četveročlane studentske ekipe koja se pripremala za sudjelovanje u Teldersu, međunarodnom natjecanju vodećih europskih pravnih fakulteta, koje se održavalo na Međunarodnom sudu u Haagu. Budući da je selekcija za to natjecanje iznimno stroga, svi članovi, pa tako i Milanović, bili su oslobođeni obveze polaganja diplomskog ispita na Pravnom fakultetu. Jedan od tadašnjih natjecatelja bio je Siniša Petrović, a preostale članice bile su Dubravka Bojić i Tamara Ćapeta. Pripreme su nadgledali vodeći profesori međunarodnog prava Budislav Vukas, Davor Vidas i Nina Vajić.
Pripreme su trajale šest mjeseci i u travnju 1990. zagrebački studenti stigli su na Telders. Princip natjecanja je jednostavan; u simuliranom sporu između dvije države, na temelju izmišljenog slučaja, studenti pripremaju odgovor na tužbu. Pokazalo se da je ekipa s Pravnog fakulteta u Zagrebu bila vrhunski pripremljena i ravnopravno se suprotstavila timovima s Oxforda i drugih najjačih europskih pravnih fakulteta. Telders je predstavljao uvod u četiri uspješne profesionalne karijere. Siniša Petrović je postao sveučilišni profesor, kao i Tamara Ćapeta, a Dubravka Bojić preselila se u Francusku, gdje surađuje s Europskim sudom za ljudska prava. Za Milanovića je Haag imao i konkretnu vrijednost jer je dobio Rektorovu nagradu i bio oslobođen polaganja diplomskog ispita.