Zašto su Rusi tako namrgođeni?

U romanu Anatolija Marijengofa „Cinici“ (1928.) glavni lik razmišlja o tome zašto je nemoguće prisiliti Ruse da budu namiješeni i prijateljski nastrojeni. „Ako je za vjerovati cijenjenom engleskom diplomatu, Ivan Grozni je pokušavao naučiti moje pretke da se smiješe, - prisjeća se junak. – Stoga je tijekom šetnji i izleta naređivao da se 'odrubljuju glave onima na koje naiđe, a čija mu se lica ne bi svidjela'. No, zaključuje on, čak su i takve drastične mjere bile uzaludne: 'Naše je raspoloženje i dalje mračno.'“

Marijengof je priču s Ivanom Groznim izmislio – car je bio okrutan, ali teško da bi mu sinulo da odrubljuje glave zbog odsustva osmijeha, jer ni sam nije bio najveseliji čovjek na svijetu. No, predodžba o Rusima kao mračnom narodu kod kojeg se rijetko može sresti osmijeh postoji odavno, a dijele je i sami Rusi. Tako je publicist Georgij Bovt napisao: „Čak i novogodišnja čestitka narodu, bilo da ju čita  glavni tajnik Komunističke stranke ili predsjednik, stiže s izrazom lica koji bi više odgovarao izražavanju sućuti.“

Osmijeh nije za svakoga

Bovt nije sam u svom uvjerenju. Profesor Voronješkog sveučilišta Iosif Sternin kaže: „Rusi su s točke gledišta Europljana turobni, mrzovoljni, nenasmiješeni“. A slavistica iz Njemačke Katarina Wenzl, koja je u Rusiji živjela 1990-ih, se prisjetila kako je majci koja joj je dolazila u posjet govorila: „S takvim osmijehom će se s udaljenosti od stotinu kilometara vidjeti da si strankinja“. Zašto se Rusi ne smiješe na ulici?

Psiholog Pavel Ponomarjov je u razgovoru za RBTH Hrvatsku rekao da se radi samo o osmijehu u javnosti, usmjerenom na strance. Rusi se, kao i drugi ljudi, spremno smiješe prijateljima ili sami sa sobom, kada su dobro raspoloženi. Ono što nije prihvaćeno je nasmiješiti se strancu s kojim ste se slučajno pogledali.

Za Ruse je osmijeh nešto posebno i vrlo vrijedno, nešto što nije tako lako dobiti, smatra Iosif Sternin: „Osmijeh bi trebao biti iskreni odraz dobrog raspoloženja i dobrog odnosa.“

Oprezni Rusi

Sve se svodi na razliku u kulturnim kodovima Rusa i građana zapadnih (i nekih istočnih) zemalja, kaže Ponomarjov. "Imamo drugačiju percepciju osmijeha“, objašnjava. „Na Zapadu je, primjerice, osmijeh zajednički signal za pokretanje razgovora s strancem, oni se smiješe 'po defaultu'. Dok je naša prva reakcija na stranca oprezna: 'Ne poznajem te, reci mi nešto o sebi.' A ako se jednom kad počnemo razgovarati svidimo jedno drugome, tada se možemo smiješiti.“

Takav oprez psiholog povezuje s „događajima koji su se dogodili u povijesti naše zemlje“. Po mišljenju stručnjaka, s obzirom na to da su se Rusi često morali nositi s agresijom izvana (bilo od drugih naroda ili jedni od drugih), razvili su naviku da ne pokazuju otvoreno svoje osjećaje, već da budu oprezni prema strancima.

Isto obrazloženje nudi i poljski istraživač Kuba Krys u svojem radu iz 2016. pod nazivom „Be Careful Where You Smile: Culture Shapes Judgements of Intelligence and Honesty of Smiling Individuals“ (hrv. „Pazite gdje se smiješite: Kultura oblikuje sudove o inteligenciji i iskrenosti ljudi koji se smiješe“). Krys gradi i podupire hipotezu da se u manje stabilnim društvima, u kojima osoba riskira da se susretne s iznenađenjima, uključujući ona neugodna,  ljudi rjeđe smiješe nepoznatim osobama.

Smiješe se samo neiskreni i glupi

Upravo zato u Rusiji postoji kulturni stereotip: ljudi koji se bez razloga smiješe nepoznatim osobama mogli bi ispasti neiskreni (osmijeh se doživljava kao laskanje) ili glupi. U Rusiji postoji i poslovica koju teško razumiju mnogi stranci „smijeh bez razloga (smijeh i osmijeh su u ruskoj kulturi bliski) je znak gluposti“.

Ovaj stereotip postoji i u drugim zemljama – ne postoji jedinstveni pristup o tome treba li se smiješiti nepoznatima ili ne. Primjerice, Krys piše: „Britanski autori popularnog turističkog vodiča za Poljsku upozorili su turiste da se smiješenje nepoznatima u Poljskoj doživljava kao znak gluposti.“

Pavel Ponomarjov je uvjere da je razlika u percepciji osmijeha normalna stvar. „Mi se smiješio manje nego na Zapadu, u osmijehu se više cijeni iskrenost nego pristojnost. To ni u kojem slučaju ne znači da su oni loši, a mi dobri, ili obrnuto. To samo znači da su naši kulturni kodovi različito oblikovani“, rekao je stručnjak za RBTH Hrvatsku.