KAKO JE PLANINSKA PČELARKA POSTALA GLOBALNA ATRAKCIJA Priča o “Medenoj zemlji” ušla u uži izbor za Oscara za dokumentarni, ali i strani film

SVE JE POČELO NA SUNDANCEU - Godina 2019. nije bila bajna godina za kinematografije zemalja na području bivše Jugoslavije. Bila je to godina bez velikih festivalskih uspjeha, bez zaista jakih filmova, a ako je hitova i bilo bili su - poput "Generala" - grozni.

Godina 2019. nije bila bajna godina za kinematografije zemalja na području bivše Jugoslavije. Bila je to godina bez velikih festivalskih uspjeha, bez zaista jakih filmova, a ako je hitova i bilo bili su - poput "Generala" - grozni.

U toj bilanci postoji samo jedna iznimka: Makedonija. Najjužnija i obično najnevidljivija ex-yu kinematografija pamti 2019. kao godinu s dva doista svjetski uspješna naslova. Prvi od njih - "Bog postoji i njeno ime je Petrunija" - otpočeo je godinu ovacijama u Berlinu, a završio s nagradom Lux Prize Europske unije. No, igrani film sestara Mitevski dobio je u svojoj vlastitoj zemlji rivala koji ga je tijekom 2019. čak i nadmašio. Riječ je o jedinom ex-yu filmu koji se ove godine pretvorio u doista globalnu priču. A taj film - što je još zanimljivije - nije igrani, nego dokumentarni.

Od ovog petka hrvatska će publika u Dokukinu i nezavisnoj mreži moći vidjeti “Medenu zemlju”, dokumentarni film Ljube Stefanova i Tamare Kotevske koji se tijekom 2019. puzeći pretvorio u “arthouse” atrakciju prvog reda.

Priča o “Medenoj zemlji” zakotrljala se prošle zime na Sundanceu, gdje je makedonski film o planinskim pčelarkama dobio tri nagrade, uključujući onu za najbolji dokumentarac. Film su popratili rijetko viđeni hvalospjevi sjevernoameričke kritike.

Na njihovom valu film je ušao u uži izbor ne samo za Oscara za dokumentarni film, nego i za Oscara za strani film, te se očekuje da bi u ponedjeljak mogao izboriti barem jednu od te dvije nominacije. Makedonski redateljski par očito je pogodio dobitnu kombinaciju. Napravili su film koji je i politički i aktivistički, i vizualno raskošan, ali i - što kod dokumentaraca nije uvijek slučaj - gledljivo pitak.

Junakinja “Medene zemlje” je Hatidža Muratova, makedonska Turkinja koja sa starom, nepokretnom majkom živi u planinskoj dolini. Hatidža i njena mater posljednje su stanovnice u selu i među posljednjim govornicama zabačenog dijalekta turskog. Hatidža je ujedno i posljednja osoba u dolini koja se bavi stoljetnim poslom zajednice: pčelarstvom. Uzgaja pčele u rudimentarnim kamenim košnicama te čisti gorski med nosi pješice na prodaju u obližnji grad. Grad nije definiran, ali poznavatelj Balkana uočit će prekapčanja jezika: turski se neopazice prekopča u makedonski, pa albanski.

Hatidžin mikrosvijet ekološke održivosti - međutim - naći će se na udaru. U dolinu pristiže kombi u kojem je obitelj s petero djece. Otac obitelji je Husein, koji primijeti da Hatidži to s medom ide dobro, i uoči - reklo bi se - “tržišnu nišu”. Počne i sam ekstenzivno pčelariti da prehrani brojnu obitelj. No, Huseinov neodrživi rast poremeti ekosistem i uskoro bez meda ostanu i on i starosjedilačka Turkinja. Mikrosvijet jedne male planinske doline pretvara se u “case study”, parabolu neodrživog razvoja. Kapitalizam, demografija i opsesija rastom unište planinsko selo, kao što uništavaju i planet. Riječ je - ukratko - o pravocrtnoj i očitoj paraboli koja nikad nije bila aktualnija, stoga nije čudo da su dobronamjerni kritičari prigrlili “Medenu zemlju” kao pedagošku filmsku moralku.

Redatelji Stefanov i Kotevska nepoznati su čak i najpomnijim pratiteljima ex-yu filma. Kotevska je mlada (1993. godište) i dugometražni debitant. Stefanov je stariji (1975.), a u biografiji mu piše da je 20 godina radio dokumentarce za UN, Euronatur i različite ekološke zaklade.

Iskustvo u takvoj vrsti filmova uočljivo se prepoznaje u “Medenoj zemlji”. Film je visoko estetiziran, ima u njemu neke “National Geographic” dopadljivosti, a planinsku Makedoniju prikazuje tako opčaravajuće da vam se čini da je rađen za turističku zajednicu. Puritanci klasičnog dokumentarnog filma vjerojatno će imati prigovora na izrazitu priređenost i rekonstrukcijsku pozadinu. “Medena zemlja” kao da je više igrani film s naturščicima, nego čistokrvni “doks”. Likovi su izrazito režirani, redatelji ih navode da rade ono što rade i preko igrane inscenacije pripovijedaju priču koja se već dogodila, a pred kamerama se rekonstruira.

To će, međutim, smetati samo dokumentarističkim puritancima. Ostali mogu uživati u filmu koji je zbilja dopadljiv. “Medena zemlja” čarobno izgleda, priča pitku i jednostavnu priču, likovi su zanimljivi i zavolite ih, a tu je i crta sentimentalnog patosa. Doda li se tomu zrno balkanističke egzotike i upadljiva politička poruka, nije čudo da se film Stefanova i Kotevske pretvorio u miljenika svjetske publike.